Srbin iz sela Kijani u opštini Gračac.
U vreme napada na selo imao je 65 godina i jedan je od meštana koji nisu napustili Kijane nakon granatiranja. Deset do 15 dana pošto je napustio selo sa porodicom, sin Vlade Sovilja, Mile, prijavio je nestanak svog oca Crvenom Krstu Srbije, UNPROFOR-u i organizaciji Veritas.
U mestu Bruvno u opštini Gračac je 12. 8. 1995. godine pronađeno potpuno izgorelo telo koje je pokopano na gradskom groblju u Gračacu. Ti posmrtni ostaci su ekshumirani 3. 6. 2002. godine. Tada je utvrđeno da je smrt ove osobe nastupila usled stelne rane trupa. Dve godine kasnije, 2004. godine, posmrtni ostaci su identifikovani DNK analizom kao ostaci Vlade Sovilja. Njegov sin je posmrtne ostatke 2006. godine preneo i sahranio na groblju u Novom Sadu.
Mile Sovilj
Novinar iz Gračaca.
Svedočio je pred MKTJ u predmetu „Gotovina i drugi“, 22. 2. 2007. godine.
Sa suprugom, sinom, majkom, i još desetak rođaka napustio je Kijane 5. 8. 1995. oko 13 časova. Njegov otac Vlade je odlučio da ostane. Više ga nikada nije video živog.
„[…] Moj otac nije htio da ide i rekao je da je čuo na zagrebačkom radiju kako predsjednik Franjo Tuđman barem svakih sat vremena daje izjave govoreći ljudima da ostanu i ne napuštaju svoje domove, jer im se neće ništa desiti. Hrvati su granatirali repetitor na Čelovcu, nakon što su granatirali Gračac, tako da se mogao dobiti samo „Radio Zagreb“, i on nije mogao da čuje radio iz Knina ili druge lokalne stanice. Moj otac je bio vrsta osobe koje je poštovala zvanične instrukcije, te je odlučio da ostane, iako sam mu rekao da i on treba da ide iz razloga lične bezbjednosti. […]
[…] Moj otac, Vlado Sovilj, je imao 65 godina – rođen je 1931. godine. Čuo sam da su ga ubile hrvatske snage 8. avgusta 1995. godine, zajedno sa 14 drugih ljudi iz sela Kijani. Njegovo tijelo je tek 2004. godine identifikovano putem DNK analize, od strane hrvatskih vlasti u Zagrebu. Rečeno mi je da je njegovo tijelo ekshumirano sa groblja u Gračacu. U januaru 2006. godine sam pokupio posmrtne ostatke mog oca i sahranio ih u Novom Sadu. […]“
