Skoro dva meseca po završetku operacije „Oluja“, 28. 9. 1995. godine, nekoliko pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga je u noćnim satima ušlo u selo Varivode u  opštini Kistanje, u kojem su živeli isključivo Srbi. Tom prilikom je ubijeno devet civila, pretežno starijih lica:

Dušan Dukić (59) Špiro Berić (55) Jovo Berić (75) Jovan Berić (56) Radivoj Berić (69) Marija Berić (69) Milka Berić (67) Marko Berić (82) Mirko Pokrajac (84).

Ubijeni su  iz vatrenog oružja u njihovim porodičnim kućama ili u dvorištima kuća, u selu Varivode, 28. 9. 1995. godine.

Tela ubijenih su prebačena i sahranjena u masovnu grobnicu na groblju u Kninu. Godine 2001, sva tela su ekshumirana, identifikovana i zatim predata porodicama.

Za zločin u Varivodama bila je podignuta optužnica protiv pripadnika HV Nikole Rašića, Ivana Jakovljevića, Zlatka Ladovića i Nedjeljka Mijića, koje je sud u Zadru zatim oslobodio optužbi. U postupku po žalbi, predmet je vraćen na ponovno suđenje sudu u Šibeniku 2001. godine, nakon čega je tužitelj u Šibeniku 2002. godine odustao od optužbi.

Alun Roberts

Svedočio je pred MKTJ u predmetu „Gotovina i drugi“, 27. 8. 1997. godine.

Predstavnik za medije i informisanje UN-a u Kninu. Dana 1. 10. 1995. godine kontaktirao ga je Helsinški odbor za ljudska prava u Hrvatskoj i izneo podatke o ubistvima u selu Varivore. Sutradan, 2. 10. 1995. godine je sa timom Vojnih posmatrača UN-a, Civilnom policijom UN-a i predstavnicima Civilnih poslova otišao u Varivode:

„[…] Bio sam u svom uredu za tisak u sektoru Jug, uveče u nedjelju 1. listopada, kad sam primio poziv iz Hrvatskog helsinškog odbora /HHO/, jedne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Zvali su da pitaju da li je UNPROFOR iz UN-ovog sektora Jug počeo bilo kakvu istragu onoga što je pozivatelj opisao kao “ubojstvo 12 lica” u Varivodama. […]

[…] Prema vojnim promatračima UN-a izgleda da su, nakon što su ljudi izbjegli pred operaciju Oluja, 4/5. kolovoza, ostali samo stariji ljudi, od kojih je većina starija od 70 godina […].

[…] bilo je pet lokacija na kojima su se mogle vidjeti velike mrlje od krvi. Sve mrlje od krvi bile su ili na ili blizu kućnih pragova. Na jednoj lokaciji za koju su Vojni promatrači UN-a znali da su tu živjeli jedan muškarac ili žena, mrlje od krvi bile su na zidu, lijevo od ulaznih vrata, kao i na obližnjem starom štednjaku. Moje kolege iz UN-a su smatrale da bi ovo moglo upućivati na to da su ih upucali blizu jedno drugog. […]

[…] Na obje pomenute lokacije, akcioni tim za ljudska prava UN-a je našao nekoliko pari kirurških rukavica. Pretpostavljali smo da ih je nosila hrvatska policija ili Civilna obrana ili medicinsko osoblje kao i to da su tijela odnešena. Iz NVO Helsinški odbor nam je rečeno, mada to nisu to mogli potvrditi, da su svi leševi nađeni 29. rujna, dan poslije navodnih ubojstava. Akcionom timu za ljudska prava UN-a su dali spisak od 12 lica koja su naveli kao ubijena. Iz ove nevladine organizacije su rekli da su oni informirani da su sva tijela prenešena zračnim putem u Knin. […]”