Uhapšeni su neutvrđenog datuma tokom proleća ili leta 1992. godine i odvedeni u „Planjinu kuću“. Dana 12. 12. 1992. godine izvedeni su iz logora i bili korišćeni kao živi štit u okolini Žuča. Na lokalitetu Bunjevaca kuća, njih devetorica su izdvojeni i ubijeni vatrenim oružjem. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice „Mezarje – Svrake“ u junu 1996. godine. Identifikovani su prepoznavanjem ličnih predmeta i sahranjeni u nekoliko mezarja u Hadžićima.
Zijad Okić
Izjava data vlastima BiH 17. 6. 1997. godine.
Bosanski Musliman iz Hadžića, zidar. Uhapšen je 7. 9. 1992. godine. Otprilike dve nedelje kasnije, prebačen je u selo Svrake. U Svrakama je dva puta korišćen kao živi štit.
***
„Početkom decembra 1992. godine kod nas je došlo još 9 zarobljenika sa Kule koje ja nisam vidio jer sam bio taj dan na radu ali sam od drugih zarobljenika čuo da je njih 9 isti dan odvedeno negdje na rad. Naveče smo se raspitivali ko su novi zatvorenici jer se te noći nisu vratili ali niko nam ništa nije znao reći. Nakon četiri dana bio sam određen zajedno sa Beharović Hamom i Japalak Izetom zv. ‘Kiza’ iz Hadžića i još trojicom zatvorenika iz sela Bioča kod Ilijaša da kopamo grobove kod porušene džamije u Svrakama. Tada nam je naređeno da kopamo jednu veću grobnicu za 9 ljudi. Dok smo kopali, na kamionu marke ‘OM’, kojeg je vozio Damjanović Dragan iz Podlugova, doveženo je 9 leševa. Kada smo ih snijeli sa kamiona, prepoznali smo svih devet leševa koje smo ja, Hamo i Kiza lično poznavali, a radilo se o Omerović Sulji iz Žunovnice, Musić Šabanu iz D. Hadžića, Šunj Sulji iz Binježeva, Čović Ševki iz Grivića, Ismić Fejzi i Enveru iz Gačanovića, Gušo Mustafi iz Hadžića, Mušanović Hajrudinu iz Hadžića i Džemi iz Binježeva kome nismo znali prezime. […] Tom prilikom sam primijetio da su svi bili pobijeni sa metkom u čelo, a potiljak im je bio razvaljen. […] Prije nego što smo ih počeli spuštati u grob, do nas je došao upravnik zatvora Špiro Nebojša i načelnik Srpske stanice milicije koji je svakom ubijenom napisao ime i prezime na komadić papira koje smo mu mi govorili i te papire sa imenom i prezimenom ja sam svakom ubijenom pojedinačno stavljao u prednje džepove odjeće i onda smo ih spuštali u grob. […]
Prilikom prepoznavanja ubijenih na svima sam primijetio dosta povreda i modrica po licu i tijelu […], a kod Fejze Ismića sam primijetio i zalogaj hljeba u ustima.“
***
Dana 23. 12. 1992. godine je ranjen dok je bio u živom štitu i prebačen je u bolnicu Blažuj. Razmenjen je 29. 1. 1993. godine.
