Bosanski Muslimani iz Prhova. Ubijeni su između 1. i 3. 6. 1992. godine. Njihove posmrtne ostatke sahranili su neki od preživelih meštana u selu Prhovo. Ponovo su ekshumirani 1997. godine. Identifikovani su prepoznavanjem tela i ličnih predmeta. Njihovi posmrtni ostaci su predati porodicama i ponovo sahranjeni u Prhovu.
Bajro Hadžić
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 28. 8. 1997. godine.
Bosanski Musliman iz Prhova. Kada su 1. 6. 1992. godine u njegovo selo ušli srpski vojnici, bio je kod svoje kuće.
***
„[…] začuo sam glas iz nekog zvučnika: „Ljudi, ubićemo i zaklati svakoga koga zateknemo u šumi i u zaklonu. U isto času sam shvatio da su srpski vojnici opkolili selo i ubrzo nakon toga u selo su iz pravca Plamenice ušli transporteri, autobusi i vojnici. Ponovili su prijetnju preko zvučnika. Nekoliko ljudi je izašlo iz svojih skrovišta, dok su drugi ostali. Moj sin, kći i njihovo dvoje djece su izašli iz skrovištva i okupili se pored kuće Karanfila Osmanovića.
***
Onog časa kada su ušli u selo […] potrčao [sam] u šumu koja je bila pored ulaza u selo.
***
Ne duže od sat vremena kasnije krenuo sam natrag u selo i vidio svoju nevjestu Rubiju Hadžić. Rekla je: „Dedo, jesi li to ti? Molim te, daj mi vode. Sanel je još uvijek živ. Otrčao je u šumu. Amel i Amela su mrtvi.“ Vidio sam da joj je jedna noga odsječena iznad koljena. Nabavio sam nosila i stavio je na njih. Pored nje na nosila sam stavio i njenu nogu i odnio je u kuću Sulejmana Medanovića.
***
Takođe smo pronašli Rasemu Brković i Havu Medanović, koja je bila trudna. Rasemi je bila odsječena jedna šaka. Enesa Medanović je bila ranjena u nogu i u lijevu stranu tijela. Sve četiri žene su odnijeli u kuću Sulejmana Medanovića, a ja sam u toj kući ostao preko noći.
***
Hava Medanović je umrla oko 22:00 sata, a Rubija u 01:00 sat.
***
Vidio sam nekoliko leševa kako leže na cesti na putu od Šefikove do Sulejmanove kuće.
***
Legao sam na zemlju i čekao da vidim da li ima vojnika. Činilo se da nema nikoga. Ustao sam i vidio tijelo Hajre Hadžića. Tijelo je ležalo na cesti, desetak metara iza juga. Hajrovo tijelo je bilo isječeno od glave do pete- bio je zaklan.
***
Idući dalje prema Prhovu, našao sam još pet tijela. Sva su ležala jedno pored drugog pored živice uz desnu stranu ceste. To su bili leševi Latifa Jusića, Nermina Jusića, Ganeta Mešića, Karanfila Osmanovića i Hasana Medanovića.
***
U srijedu, 3. juna 1992. godine Alem Hadžić i ja smo ponovo uspjeli doći u Prhovo. Namjeravali smo iznijeti dvije ranjene žene iz sela. Stigli smo u kuću Sujemana Medanovića. Vidjeli smo da je kuća zapaljena. Kuća nije više gorila, samo je iz nje izlazio dim. Ušli smo u kuću i u prizemlju vidjeli spaljena tijela Raseme i Enese. Tijela su im bila u puzećem stavu na rukama i kolenima. Bilo je očito da su pokušale pobjeći iz kuće, ali su bile žive spaljene.”
***
U narednih nekoliko dana, Hadžić je sa nekoliko preživelih muškaraca sahranio tela 38 meštana, a u septembru 1992. godine u Travnik, koji je bio pod kontrolom Armije BiH.
