Srbi iz Polače.
Ubijeni su u izbegličkoj koloni kod sela Kovčić, kada su vojnici HV presreli kolonu i počeli da pucaju.
Nikola Dragićević je umro usled prostrelne rane koje je zadobio u predelu čela, Mile Dragićević, posle gubitka velike količine krvi usled zadobijenih prostrenih rana u predelu obe noge, a Sava Čeko usled prostrelnih rana zadobijenih u predelu grudnog koša.
Tela ubijenih su pokopana na groblju u Kninu. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani između 18. 4. i 6. 7. 2001. godine. Posmrtni ostaci Nikole Dragičevića i Save Čeke identifikovani su klasičnom metodom 16. 4. 2002. godine, dok su posmrtni ostaci Mileta Dragičevića identifikovani 22. 2. 2002. godine, takođe klasičnom metodom.
Dušan Dragičević
Svedočio je pred MKTJ u predmetu „Gotovina i drugi“, 13. 10. 2003. godine.
„[…] Otišli smo oko 8 ili 9 sati ujutru i pošto nismo znali koja cesta je bila bezbjednija, odlučili smo krenuti jednim sporednim putem i ne kretati se glavnim putem. Moj otac Mile je upravljao traktrom. Ja sam bio u automobilu zajedno sa Vinetu Dragičevićem i Stevom Čekom i vozili smo se iza traktora. […]
[…] Bilo je oko 10 ili 10 i 30 sati ujutru kad smo stigli tamo. Oko 100 ili 200 metara od križa, čuo sam pucnjavu iz tog pravca. To je bila brza paljba, rafal iza rafala koji nisu dugo trajali. Traktor je stao blizu tenkova. Koliko se sjećam, tamo su bila dva tenka sivomaslinaste boje. Bilo je puno vojnika u maskirnim uniformama. Imali su oznake Hrvatske vojske (7 gardijska brigada.) […]
[…] Primjetio sam da su vojnici uperili puške u nas. Bili smo uplašeni i bilo nam je jasno da se trebamo predati. […]
[…] Kad sam se približio traktoru vidio sam dva leša u njemu. Jedan je bio Nikola Dragičević, a drugi Save Čeko. Krvi je bilo posvuda u traktoru. Primjetio sam da su oboje sjedili na nekoj vreći ili koferu i da su bili naslonjeni na bočnu stranu prikolice. Oboje su nosili civilnu odjeću, a sjećam se da je Nikola imao šešir. Bio je ranjen u čelo. […]
[…] Nisam vidio svog oca i mislio sam da mu je uspjelo pobeći zajedno s nekim drugim osobama koje su isto tako bila u stanju pobjeći. Svi preostali ljudi iz traktora su bili okupljeni i odvedeni na autobusnu stanicu pod prijetnjom oružja. […]
[…] Nakon susreta sa majkom i suprugom u Srbiji, iste su mi rekle da su čule da je tijelo mog oca bilo pronađeno i pokopano na groblju u Kninu. […] Nakon ispitivanja tela, bili smo pozvani u Zagreb da identificiramo leš. […] Tamo sam prepoznao odjeću svog oca i njegove lične stvari koje su se sastojale od ručnog sata, džepnog noža i od njegove zdravstvene iskaznice. […] Mislimo da je to bilo 11. 4. 2002. hrvatske vlasti su prebacile tijelo mog oca u Polaču u Knin i mi smo ga pokopali na seoskom groblju. […]“
