Hrvatska Dubica je selo u opštini Hrvatska Kostajnica u severoistočnom delu Hrvatske. Od sredine 1991. godine u Hrvatskoj Dubici kontrolu nad Stanicom javne bezbednosti (SJB) je imao Hrvatski MUP, dok s u istom periodu formirane jedinice ZNG, što je uslovilo iseljavanje srpskog stanovništva.

Dana 12. ili 13.9.1991. godine TO SAO Krajine i jedinica specijalne policije SAO Krajine preuzele su kontrolu nad Hrvatskom Kostajnicom, a ubrzo i nad okolnim selima među kojima je i Hrvatska Dubica. Pripadnici jedinica ZNG i hrvatskog MUP-a su se povukli iz Hrvatske Dubice i okolnih sela, a hrvatsko stanovništvo je počelo da odlazi. Posle 13.9.1991. godine Hrvatskoj Dubici je ostalo samo oko 60 Hrvata, uglavnom starijih ljudi i žena.

Dana 15.9.1991. godine JNA, TO i policija Krajine su opkolili selo Predore osam kilometara od Hrvatske Dubice. Vojnici su pretresali kuće, a zatim su iz sela odveli šest ili sedam muškaraca Hrvata. Zatočenici su prvo korišćeni kao živi štit na obali reke Save, a zatim držani u zatočeništvu u privatnoj kući u Dubičkim Brdima. Posle mesec dana, prebačeni su u zgradu stare škole u Hrvatskoj Dubici, gde su ih vojnici primoravali da pljačkaju hrvatske kuće i tukli ih različitim predmetima. Svedoka Josipa Josipovića su vojnici tukli drškom o sekire, pajserom i puškom. Ubijeni su Željko Abaz i Antun Knežević kojima su prerezani vratovi, a tela bačena u reku Unu..

Tomislav Kozarčanin

Izjava data pred MKTJ u predmetu „Martić“ 6. i 7.11.2000. godine

Hrvat iz Hrvatske Dubice, građevinski radnik u penziji. Kada su u drugoj polovini 1991. godine srpske snage zauzele Hrvatsku Dubicu krio se u podrumu kuće Đure Perića, u kući Stane Lalić ili u obližnjoj šumi.

„ […] Jednog dana u listopadu 1991. izašao sam iz skloništa i zaputio se svojoj kuci. Kad sam došao

pred kuću, ugledao sam Branka Majstorovića […] u uniformi JNA, naoružan poluautomatskom puškom. […] Branko mi је rekao da odem u vatrogasni dom na sastanak. Ја sam uzeo nešto hrane iz kuce i pješice otišao do vatrogasnog doma. […] Kad sam stigao u vatrogasni dom, tamo sam ugledao oko šezdesetak ljudi. Svi su bili napeti i Dvoje Srba, Каćа Pekić (35) i Stevo Rađun (35-40) stražarili su kod vatrogasnog doma. […] Оbоје su bili naoružani i u uniformi JNA. Каćа је bila niska žena, ali vrlo agresivna. Bila је izrazito protuhrvatski nastrojena. Nakon nekog vremena, роčео sam sumnjati da ćе se dogoditi nekakvo zlo. Budući da sam dobro poznavao sve ulaze i izlaze u vatrogasnom domu, pobjegao sam kroz stražnja vrata. Otišao sam u šumu i sakrio se u grmlju. Ostao sam tamo sedam-osam dana i vratio se tek kad više nisam imao hrane ni vode.

Dok sam se vraćao iz sume, susreo sam Boru Narancića, Srbina, koji mi је rekao da odem s tog područja јег me traži Đuro Majstorović i još dvojica. Kad sam stigao kuci, pred nju su u privatnom zelenom automobilu stigli Đuro Majstorović i još dva Majstorovića čijih se imena ne sjećam. Svi su bili odjeveni u maskirne uniforme JNA i nosili automatske puške. Natakli su mi lisice na ruke i noge, povezali mi oči i počeli me tući. Ukrcali su me u auto, odvezli četiri-pet kilometara do neke napuštene kuće. Cijelim su me putem tukli i slomili mi četiri-pet rebara. Posjekli su mi nožem оbје noge. Nakon te napuštene kuće, odvezli su me oko kilometar do neke stale. Skinuli su mu lisice i rekli mi da smijem skinuti povez s očiju nakon sto oni odu. Nakon nekog vremena su otišli. Nakon nekog vremena, skinuo sam povez s očiju. Ruke i noge su mi još bile utrnule imao sam osjećaj kao da još imam lisice. Оbје su mi šake bile plave od modrica i imao sam rane na glavi. […]”

Ubrzo je naišao na meštanine Srbe, Milu Popovića i Gojka Božažića, koji su ga odvezli do Crvenog Krsta, gde mu je ukazana lekarska pomoć. Tokom 1993. godine, njegove ćerke su preko UNPROFOR-a uspele da izdejstvuju da bude prebačen iz Dubice u Zagreb. Kada se vratio u selo posle operacije „Oluja“, i video je da su skoro sve kuće spaljene i opljačkane.

Mesec dana kasnije, 20.10.1991. godine, meštani Dubice i okolnih sela su pozvani na sastanak u Vatrogasni dom u Dubici. Neke od meštana su pripadnici Milicije SAO Krajine kamionima odvezli na to mesto. Umesto sastanka, većina okupljenih Hrvata je zatočena. Stražari su  prozivali zatočenike na svaka dva ili tri sata, kako bi proverili da li su svi tu. Nekoliko zatočenika, poput Ane Kesić, pušteno je na slobodu, dok je njih nekoliko pobeglo. Tomislav Kozarčanin se krio u šumi nedelju dana posle bekstva. Kada se vratio do porodične kuće, pripadnici Milicije SAO Krajine su ga uhvatili i zatvorili u napuštenu kuću, gde su ga sekli nožem po nogama i tukli.

Josip Josipović, Ana Kesić i Tomislav Šeragić su čuli da od sprskih vojnika da su zatočenike u Vatrogasnom domu 21.10.1991. godine odveli u mesto Krečane kod Baćina, gde su ih ubili. Tokom ekshumacija 1996. godine, u više grobnica nađeni su posmrtni ostaci 32 civila koji su bili zatočeni u Vatrogasnom domu.