Bosanski Muslimani iz Đulića, članovi porodice Suvade Selimović.
Nakon prekršenog dogovora da se muslimansko stanovništvo sela u opštini Zvornik iseli, pripadnici srpskih snaga su ih 1. 6. 1992. godine sproveli do Bijelog Potoka. Tamo su vatrenim oružjem ubijeni Mustafa Grebić i Junuz Smajlović, a muškarci iz porodice Mustajbašić su odvojeni sa ostalim muškarcima i odvedeni u Tehničku školu u Karakaju. Nije poznato da li su ubijeni su školi, ili u „Gerinoj klaonici“, gde su preživeli zatočenici odvedeni osam dana kasnije.
Posmrtni ostaci Safeta i Huseina Selimovića ekshumirani su iz masovne grobnice na Crnom Vrhu 2003. godine. Posmrtni ostaci Avdije Selimovića ekshumirani su iz masovne grobnice „Ramin grob“. Posmrtni ostaci Suvadinog supruga Hasana, devera, Agana i njegovog sina, Emira, ekshumirani su 2008. godine iz masovne grobnice na Crnom vrhu. Svi su identifikovani DNK analizom i sahranjeni.
Suvada Selimović
Bosanska Muslimanka iz Đulića, domaćica. Dana 31. 5. 1992. godine je sa porodicom otišla u Klisu, nakon što su srpske snage ušle u njeno selo. Sutradan su im srpski vojnici naredili da u koloni krenu prema Bijelom Potoku.
***
„Kad smo došli na tu raskrsnicu prema, sad ono izlaziš i ono prema putu za Sapnu, u stvari dole Petkovci pa Sapna se ide, tu je stajao jedan tenk na tom putu preprečen […] oni su tako postrojavali sve dvoje po dvoje, kako ko dolazi znaš i tako oni ono velika je gužva i sad ono sve u razmak da se ne bi gurali, da se vide, rastojanje […] i sjećam se da je od mog supruga brat ga pito, isto se zove Agan, kaže «šta ovo, nismo se ovako dogovorili», on je njega kaže «ulazi u stroj neće ti ništa biti i ne pričaj ništa» i tako tu smo sve ono dvoje po dvoje dok su oni nas postrojili u taj stroj, a sa jedne strane i sa druge su stajali ljudi naoružani, mi smo bili kao u jednom hodniku. Tu se sjećam bila je neka bašča, ono tek su šljive počele, uvijek imam tu sliku, držala sam bebu od osam mjeseci ovako, vojnik ubere onu šljivu i ovako pogodi u glavu dijete, ja kako god ga zaklonim ja zaklonim dijete, držim dvije ćerke za mnom, on pogodi ćerku, mislim to sam uvijek, ne znam, uvijek imam tu sliku tog vojnika koji je držao automat sa tim šljivama […] Ideš onako, vode te u stroju neki, vučeš onu djecu svi moji i suprug išo je tu, nije išo sa mnom išo je napred, posle sam dala nosio je on dijete, nosio je dijete tu tad kad smo sišli u Đuliće, ja sam vodila ćerke, bio mi je tu i đever i moji četiri brata, oni su isto išli sa porodicama tako u tom stroju išli smo zajedno možda u jednoj grupi i svekar i kad smo došli tu u Đuliće kad smo išli na taj ravan vidim, ondak sam vidila napred tamo da se nešto, čuješ neke zvukove, cika neka, dreka […] Kako smo mi prolazili, onaj, blizu Bjelom Potoku, onda sam vidjela tu, da tu odvajaju muškarce, al tu je sve bilo u jedan sekundi, tu ne vidim ovaj, ono uzimaju bacaju one ruksakove, torbe, djeca vrište, neku su djecu koja su vrištila za roditeljima, njih su i udarali, […] muž je se okrenuo, ovaj, da mi dade, dao mi je dijete, i ovaj, on je pokušao progovorit, tad mi je rekao ovaj, da ne plačem, da neće ni on, da djeca ne znaju, i da se ne razdvajamo. To su bile te, tad su njega vojnici ti iščupali tamo, ovaj, tu je nastala neka vriska ovaj, vidjela sam tamo strojenje tamo sa rukama povezanim ovaj za vrat, puno muškaraca na lijevoj strani koji su već prije postrojeni, koji im pretresaju ovoliki denjak nose dokumenata, ovaj, tad sam pogledala od mog supruga od amidže sin, njega su tu našli su mu neku čakijicu, dal je imao tu u džepu slučajno tu, njega su tu tako udarali, on je bio sav krvav, to je Emil Selimović […] oni su ovi koji odvajaju, ako se iko, ako djeca trče, djeca su vrištala za očevima, ondak djecu od mog đevera, dva sina, oni su, jedan nije bio ni punoljetan […] Emir Selimović ovaj, i njegov brat isto Amir, i oni su tu isto odvojeni. […] ovamo su bili muškarci na lijevoj strani onako postrojeni vezani ruku, a nas su i dalje tjerali naprijed tim kamionima koji su ovaj […] Sad ja tu gledam, sad ja pratim kad će proći ti moji ovaj, on vidi se ovako vezanih ruku, da ne kažem 20-30 ono u rastojanju, odvedu do kamiona pa se vrate po drugu grupu. Neke su i udarali, nisu mogli da se popnu u kamion pa ih udaraju, pa sjećam se isto jednog to mi je od amidže sin, on je prije rata ostao bez noge kad je bio već možda dječak od 10-11 godina, imao je onu drvenu protezu, on nije mogao da se popne na kamion, ne može da se popne, oni su njega tu udarali, udarali, sad ne znam šta je, i nako su ga ubijenog, dal je bio živ, nako su ga ubacili u kamion, to je isto.
***
To je Ismet Selimović ovaj. […] ondak sam videla da ide ovaj moj suprug i njegova četiri brata i svekar i od jednog mi brata dva sina, i sve jedan za drugim ovaj, ovaj, i u tom trenutku čini mi se, ne znam, jel sam ja tad sebi nešto umislila u glavu, ovaj, kao da je slutio gdje nas ostavlja, malo je pokušao ovako se okrenut na tu stranu da nas vidi i to je bio taj pogled, ovaj ispraćaj do kamiona.“
***
Sa ostalim ženama i decom je kamionom odvezena u Memiće, odakle su sutradan prebačene u Kalesiju, a zatim u Dubravu. Otišla je sa decom kod zeta u Sloveniju.
Dana 1.6.1992. godine ubijeno je 20 muškaraca iz porodice Selimović.
