Bosanski Muslimani iz Zvornika. Pripadnici sprskih snaga su ih uhapsili u maju 1992. godine i držali ih na različitim mestima zatočenja pre nego što su ih odveli u Dom kulture u Čelopeku. Tu su ih tukli više puta stolicama, šipkama i drugim predmetima. Dana 11.6.1992. godine, na muslimanski praznik Bajram, Darko Pufta Janković je pretukao Tuhčića, od čega je preminuo nekoliko dana kasnije.

Istog dana, Dušan Repić Vučković stavio je cev malokalibarske puške u usta šesnaestogodišnjem Damiru Bikiću i lišio ga života. Istom puškom ubio je Saliha Hadžiavdića, Hasana Halilovića i Aliju Atlića.

Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice na Crnom vrhu 2003. godine. Identifikovani su DNK analizom i sahranjeni.

Svedok ST-088

Izjava data Tužilaštvu MKTJ 30.6.1996. godine.

Bosanski Musliman iz Diviča, metalurg. Nakon što su pripadnici srpske policije i paravojnih snaga okupirali njegovo selo 26.5.1992. godine, sa ostalim muškarcima je odveden u „Ciglanu“, a zatim u Dom kulture u Čelopeku.

„

***

Dana 11. juna 1992. godine bio je muslimanski praznik Bajram. Došli su Dušan Repić i njegovi ljudi i izdvojili Ejuba Tuhčića koji je u to vrijeme imao 43 godine. Na moje oči ga je tukao čovjek sa nadimkom Pufte. Tukao ga je stolicom i drugim predmetima i kao posljedica toga Ejub Tuhčić je bio četiri dana u komi. Dok je Ejub premlaćen ležao, prišao mu je Repić, stavio mu nož pod grlo, malo zasjekao i rekao: „Ne trebaš nam pa ćemo te na smrt pretući.“ Za vrijeme dok je Ejub Tuhčić bio u komi nije mu pružena nikakva medicinska pomoć iako sam razgovarao sa policajcem na straži koji se zvao Miko i sa kojim sa nekada radio i pitao sam ga da li mu može pomoći. Rekao mi je da će vidjeti šta može učiniti narednog dana. Sljedećeg dana sam ponovo otišao kod njega i tražio da pomogne Ejubu Tuhčiću, a on je rekao:“ Treba da ga ubiješ i onda izneseš iz sobe.“ Nisam vjerovao u to što sam čuo, mislio sam da sam pogrešno razumio […]

***

Odmah nakon što je Ejub Tuhčić pretučen pokušao sam da ga njegujem, kvasio sam mu lice vodom i pitao ga kako je, a on je rekao da je u redu što očigledno nije bio.

***

Premlaćivanja su uglavnom bila nešto što može da se izdrži ali 11. juna oko 2:00 sata poslije podne došli su Dušan Repić i njegovi ljudi i rekli da hoće da proslave Bajram u krvi. Natjerali su nas da se skinemo do gaća i počeli su da odabiru uglavom mladiće da bi ih tukli.

***

Za to vrijeme, Repić i njegovi ljudi su takođe koristili veliki, ručno napravljeni, zakrivljeni nož da bi odsjekli prste nekim od ljudi na pozornici. Pitali su ih koji prst žele da im odsjeku i onda su ga jednostavno odsjekli. Takođe su koristili taj nož da usjeku krstove na ljudima na čelu i leđima. Repić je bio zadužen za cijeli događaj i on je imao sto za koji je pozivao neke ljudi, uključujući mene i sina moje tetke […]. Tri puta nas je pitao da li smo braća […] Jedan od njegovih ljudi udario me je čeličnom šipkom po lijevoj nadlaktici, lijevoj nozi i koljenu. Kad nisam pao na zemlju, udario me je čeličnom šipkom po lijevom uhu od čega sam izgubio svijest.

***

Dok se sve to dešavalo na sceni, Repić je stavio pušku malog kalibra, zvanu „floverka“, u usta Damira Brkića i pitao čiji je sin. Njegov otac Nurija je rekao: „To je moj sin. Nemojte mu ništa raditi, ubijte mene umjesto njega.“ Na to je Repić povukao obarač i ubio Damira. Lijevo od mjesta gdje sam sjedio ležao je Alija Atlić. Repić mu je pucao posred čela, sa udaljenosti od 2 do 3 metra, pa se njegova krv raspršila svud po meni. S moje desne strane je sjedio Salih Hadžiavdić. I njega je ustrijelio. […]  Izgleda da je Repić odabirao sjedokose muškarce i njihove sinove da ih ubije i takođe svakoga ko ga je gledao direktno u oči. U vrijeme kad se to dešavalo, Repić je izgledao potpuno trijezan i u cjelosti svjestan toga što čini. Do tad je već svako bio u potpunom šoku i samo se brinuo kako da se sačuva vlastiti život.

Poslije ovih incidenata jedan broj zatvorenika odabran je da utovari leševe u kamion a nakon toga su dvojica, jedan od njih se zvao Husein Salihović, morali da idu kamion da bi istovarili tijela. Više nikad nisu viđeni.

***

“

Početkom jula 1992. godine, premešten je u zatvor Suda za prekršaje, a zatim u logor „Batković“. Razmenjen je 21.7.1993. godine.