Tokom noći 12. na 13.7.1995. godine nastavljeni su napadi na kolonu muškaraca iz Srebrenice na području puta Bratunac–Konjević Polje. Tokom napada, snage bosanskih Srba pozivale su bosanske Muslimane iz kolone na predaju. Mnogi su se predali kada su videli vozila UN-a koja su zapravo koristile snage bosanskih Srba, a neki su se predali jer su mislili da im ništa drugo ne preostaje. Dana 13.7.1995. godine, duž puta Bratunac–Konjević-Polje zarobljene su hiljade bosanskih Muslimana.
Veliki broj zatočenika je odveden na druga mesta zatočenja u Bratuncu, a neki od njih su ubijeni u blizini, na obali reke Jadar, u Cerskoj dolini, i u blizini Nove Kasabe.
Dana 13.7.1995. godine, 2.000 do 3.000 bosanskih Muslimana iz kolone koja se kretala ka Tuzli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH upalo je u zamku srpskih snaga između Nove Kasabe i Konjević-Polja. Neki su se krili po okolnim šumama, a neki predali. Oko 13 sati, deo muškaraca je potisnut prema asfaltnom putu. Svedok R, koji se krio u blizini nakon što se odvojio od kolone, video je pripadnike snaga bosanskih Srba kako ubijaju između 200 i 300 bosanskih Muslimana koji su se predali.
Tokom iskopavanja koja su sprovedena od 22. do 26.7.1996. godine, locirane su četiri primarne, neprekopavane grobnice blizu puta Nova Kasaba-Konjević Polje-Zvornik, severno od Nove Kasabe. Stanje tela ukazivalo je na to da su bili pokopani otprilike godinu dana. Na osnovu analize DNK identifikovani su posmrtni ostaci 32 osobe koje su posle pada Srebrenice prijavljene kao nestale. Od posmrtnih ostataka koji su pronađeni u tim grobnicama, 27 pojedinaca imalo je ruke vezane iza leđa, i svi su umrli od prostrelnih rana, osim jednog koji je umro od povrede glave. Njih 31 nosilo je civilnu odeću.
Otprilike kilometar i po od četiri grobnice ekshumirane 1996. godine, tokom avgusta i septembra 1999. godine pronađene su još četiri primarne grobnice. Među posmrtnim ostacima ekshumiranim iz tih grobnica na osnovu analize DNK-a identifikovana je 51 žrtva. Sve žrtve bile su muškarci, stari od 13 do 85 godina. Na 48 tela su se videli tragovi prostrelnih rana.
Oko prepodneva 13.7.1995. godine, iz skladišta kod raskrsnice u Konjević-Polju, četiri pripadnika policije bosanskih Srba ukrcala su 16 zarobljenih bosanskih Muslimana iz kolone koja se kretala ka Tuzli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH u autobus. Među njima je bio i jedan petnaestogodišnji dečak.
Autobus se zaustavio posle tri do pet kilometara, a zatočenici su postrojeni uz obližnju ogradu.
Policajci su naredili zatočenicima da siđu 15-30 metera niže, do obale reke Jadar. Postrojeni su u vrstu i na njih je otvorena vatra. Svedok S se bacio u reku nakon što je pogođen i reka ga je odnela nizvodno. Ostalih 15 muškaraca je ubijeno tog dana.
Dana 13.7.1995. godine oko 14 sati dva ili tri autobusa, oklopni transporter i rovokopač sa kašikom kretali su se putem kroz dolinu Cerske, koja se nalazila u zoni odgovornosti Milićke ili Vlaseničke brigade Drinskog korpusa.
Prazni autobusi su se potom vratili istim putem sa oklopnim transporterom, a posle njih i rovokopač. Isto su videli i Reif Mehmedović i Sulejman Buljubašić.
Bosanski Musliman iz Ljeskovika. Video je da su odmah po skretanju, iz jednog kamiona izašli vojnici i nastavili peške.
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 13.7.1999. godine.
„
***
[…] stigao sam do magistralnog puta Zvornik Vlasenica u mjestu Kaldrimice i dok sam izviđao kako da pređem put vidio sam kada su četnici iz pravca N. Kasabe došli sa tri autobusa, dva kamiona, jednim putničkim automobilnom i dva transportera i kada su sa magistralnog puta skrenuli prema Cerskoj. Vidio sam da su u autobusima zarobljenici. Odmah po skretanju za Cersku vidio sam kada se jedan kamion zaustavio i iz njega su izašli srpski vojnici i rasporedili se u strijelice i krenuli putem prema Cerskoj. Za vojnicima je krenuo putnički automobil, a za njim autobusi i kamioni, dok su na kraju kolone bila dva transportera. To se dešavalo oko 9,30h. Poslije izvjesnog vremena iz pravca kuda je otišla naprijed navedena kola čula se pucnjava iz transportera. Poslije izvjesnog vremena vratili su se autobusi, kamioni, putnički automobil i transporteri, a u pravcu Cerske je otišao rovokopač, lada niva i još jedno putničko vozilo. Rovokopač se zadržao oko sat vremena. Ja sam se na području Kaldrmice zadržao od 9,30-15.30h, odakle sam se ponovo vratio u pravcu Kamenice.
***
“
Buljubašić je dve nedelje kasnije stigao u Kladanj, koji je bio po kontrolom Armije BiH.
Bosanski Musliman iz Srebrenice i pripadnik Armije BiH koji se krio u blizini je posle otprilike deset minuta čuo žestoku paljbu iz pešadijskog oružja i mitraljeza, koja je trajala oko pola sata.
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 16.8.1996. godine.
„
***
Oko 16:00 sati, s mjesta na kojem sam se skrivao zajedno s /izbrisano/, zvanim /izbrisano/, na afaltnoj sam cesti, na udaljenosti od oko kilometar i po, vidio neka vozila. Dolazila su iz smjera Konjević Polja i skrenula udesno na makadamsku cestu prema Cerskoj. […] Sve zajedno bilo je osam vozila. Prvo je išao maslinastozeleni oklopni transporter s gusjenicama i jednim čovjekom na krovu s mitraljezom. Oko 4-5 metara iza njega išla su tri kamiona koji su se kretali na udaljenosti od otprilike pet metara jedan od drugog. Kamioni su bili prekriveni ceradom, čiju boju nisam mogao odrediti zbog prašine. Nakon njih su se kretala tri autobusa, od kojih se za treći činilo da je pretovaren, budući da je ležao vrlo nisko na cesti i kretao se sporije od ostalih, što je stvorilo veći razmak izmđu tog autobusa i ostalih vozila. Taj autobus bio je svjetlosmeđe boje. Nisam mogao vidjeti je li u autobusima bilo ljudi. Otprilike petnaest metara iza autobusa išao je rovokopač. Bio je žute boje i grtalica mu je bila šira od vozila, a na stražnjem dijelu nije imao krak s grabilicom. Mislim da je rovokopač imao gusjenice, a ne točkove. Konvoj vozila je skrenuo na makadamsku cestu i otišao tom cestom prema Cerskoj. Mogao sam ga pogledom pratiti otprilike jednu minutu, a onda sam ga izgubio iz vida zbog drveća.
Čuo sam detonaciju iz smjera područja prema kojem se konvoj kretao, nakon čega je 3-4 minuta kasnije, uslijedila vatra iz pješadijskog oružja. U to vrijeme u okolici nije bilo nikakve druge pucnjave.
***
Krenuli smo putem prema Cerskoj i nakon otprilike tri kilometra došli do mjesta na kojem je bila prekopana zemlja, a koje se nalazilo manje od jednog metra sa lijeve strane puta. Na tom se mjestu osjećao smrad. Taj dio terena se svojom dužinom protezao uz celu cestu otprilike 15 metara, dok mu je širina bila oko 10 metara. Sve što sam mogao vidjeti bila je prekopana zemlja, a mogao sam osjetiti i smrad. Sve to povezao sam s konvojem kojeg sam prije vidio i pretpostavio da se radi o masonoj grobnici.
***
“
Naredna 33 dana je lutao po planini. Dana 11.9.1995. godine prešao je na teritoriju pod kontrolim Armije BiH.
U septembru 1995. godine, Svedok M je našao je grobnicu duž puta kroz Cersku dolinu, prema raskrsnici puta Nova Kasaba – Konjević Polje-Zvornik. Forenzički antropolozi kasnije su potvrdili da je u pitanju primarna, neprekopavana masovna grobnica.
Ekshumirano je 150 tela muškaraca, od kojih su svi, osim jednog, umrli od prostrelnih rana. Na osnovu DNK analize, identifikovani su posmrtni ostaci 149 osoba koje su prijavljene kao nestale posle pada Srebrenice. Najmlađa žrtva imala je između 11 i 15 godina. U grobnici je pronađeno ukupno 48 žica kojom su im bile vezane ruke, od kojih je 24 i dalje bilo oko ručnih zglobova žrtava. Sve žrtve, osim trojice, bile su odevene u civilnu odeću.
Čaure pronađene u grobnici podudarale su se sa čaurama pronađenim duž puta i u blizini grobnice. Ovo je navelo istražitelje i veštake na zaključak da su žrtve bile postrojene na vrhu nasipa na jugozapadnoj strani i potom streljane sa suprotne strane puta. Tela su pala ili su skotrljana sa nasipa, nakon čega su prekrivena zemljom.
Ova lokacija je i dalje neoznačena.
Tokom 12. i 13.7.1995. godine, bosanski Muslimani koji su odvojeni u Potočarima i veliki broj onih iz kolone koja je krenula ka Tuzli koji su
This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.
© Glas Žrtava