„On je uperio u mene pušku i naredio da se skidam, ja sam plakala i odbijala da to uradim“.

Ovim rečima Mirsada Tursunović počinje priču o 21. junu 1992. godine, kada joj je pripadnik snaga bosanskih Srba u logoru „Caparde“ kod Zvornika naredio da pođe sa njim na sprat.

„Onda je on mene jako udario i bacio me na neki ležaj što je bio u sobi, svukao mi tu odjeću, dimije što su bile na meni, i silovao me”, priča ona.

Tada osamnaestogodišnja Mirsada Turusanović je u logoru videla da su i druge žene odvođene, pa pretpostavlja da su i one silovane.

Prema procenama Ujedinjenih nacija (UN), u BiH je tokom rata silovano između 20.000 i 50.000 ljudi.

Žrtve ratnih silovanja vrlo često godinama ćute o onome što su proživele, kako bi izbegle osudu porodice i društva. Tako Tursunović o ovome nikome nije pričala 17 godina.

„Kada će žrtva odlučiti da progovori ovisi od vrste i intenziteta traume, ličnih resursa pojedinca, konteksta u kojem se trauma dogodila i trenutnog konteksta u kojem osoba živi”, kažu za BIRN iz Centra za rehabilitaciju i terapiju „Vive žene“ Tuzla, koji radi sa žrtvama ratnog silovanja.

„Postoji strah od odbacivanja, osude bliskih članova porodice i lokalne zajednice. Strah od toga da im se neće vjerovati, strah od minimiziranja i negiranja njihove patnje, strah od etiketiranja i stigme, ismijavanja”, kažu u „Vive žene”.

Istraživanje udruženja „Medica“ Zenica, koja nudi psihosocijalnu i medicinsku podršku ženama i deci žrtvama ratnog i posleratnog nasilja, sugerše da žrtve više poverenja daju nevladinim organizacijama nego državnim institucijama.

„Nažalost, još uvijek se u porodičnom i društvenom okruženju propituje istinitost njihovog iskustva, traže razlozi i odgovori zašto se isto nije moglo izbjeći, te su žrtve nasilja primorane da svoje iskustvo dokazuju različitim nalazima, dokumentima i drugom dokazima“, ističe Lejla Heremić, porodična savetnica udruženja.

Mirsada Tursunović je među onima koji su ipak zatražili psihološko savetovanje i stručnu pomoć. Od momenta kada je progovorila o svojoj traumi, ona je imala konstantnu podršku muža i ćerke.

„Imala sam noćne more, često sam osjećala zadah muškarca koji mi je to učinio, budila sam se, imala gušenja, ali nikom nisam smjela ispričati“, kaže ona.

„Ali svjesna sam bila da moram tražiti stručnu pomoć jer sam svoju traumu nesvjesno prenosila na djecu svoju”, objašnjava Tursunović.

Dodaje kako su joj, uz stručnu pomoć, vraćeni samopouzdanje i dostojanstvo.

„Ne može to samo odjednom – ‘progovori’“

Stručnjaci koji rade za „Vive žene“ Tuzla naglašavaju da neke žrtve ne žele da svedoče protiv svojih napadača na sudu, jer nemaju poverenja u sud i strahuju da neće biti adekvatno zaštićene.

Pred Sudom BiH su se do sada vodila ili se još uvek vode ukupno 102 predmeta sa elementima seksualnog nasilja ili dela silovanja.

Odeljenje za podršku svedocima ovog suda pruža psihološku, emotivnu i administrativnu podršku osobama koje su pozvane da svedoče.

„S obzirom na specifičnosti ratne traume i osjetljivo psihičko stanje, u radu sa žrtvama/preživjelima seksualne torture u ratu posvećuje se posebna pažnja prilikom pružanja psihološke podrške i osnaživanja prije, za vrijeme i nakon svjedočenja, kako svjedočenje ne bi prouzrokovalo dodatnu patnju i posljedice po psihičko stanje svjedoka”, navode za BIRN iz Suda BiH.

Tursunović je o zločinu počinjenom nad njom prvi put progovorila pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kada su došli na njenu adresu, jer ju je neko imenovao kao svedoka u predmetu ratnog zločina. Pažljiv pristup policajaca doveo je do toga da može da da iskaz, objašnjava ona.

„Oni su na tako stručan i lijep način meni pristupili, brinući se za moje zdravlje, stanje. Muškarci su izlazili iz prostorija kako bih sa ženama iz SIPA-e pričala o tome šta sam doživjela“, kaže ona.

Tursunović je tokom istrage prepoznala počinioca, ali on je, kako kaže, nakon davanja njene izjave otišao u Rusiju i nije se vratio.

Ona kaže da ga je godinama tražila na Fejsbuku i da je prošle godine i uspela, što je vratilo njenu traumu.

„Počela sam da se tresem, izašla sam na brzinu s profila, poslije sam ga i izbrisala. Prepala sam se, uzela ‘lexaurin’, vježbala disanje kako me naučila doktorica”, priseća se Mirsada.

Dodaje da „živi za dan da tog zločinca izvede pred lice pravde”, a ujedno i upozorava da se ne sme vršiti pritisak na žrtve silovanja da daju izjave i svedoče na sudu.

„Nije lako priznati i ispričati ono što vam se desilo. Meni je trebalo dugo, trebalo mi je 17 godina da ispričam šta mi se desilo“, naglašava Tursunović.

„Ne može to samo odjednom – ‘progovori i haj’mo na ispitivanje’. Treba im ostaviti prostora da nađu način i trenutak kada mogu da progovore. Ako im ne možete pomoći, nemojte ih ni dirati”, zaključuje Mirsada.

Ovaj tekst je preuzet sa portala balkaninsight.com.