Na 28. godišnjicu raspuštanja koncentracionog logora “Silos” u Tarčinu kod Sarajeva, na kapije zloglasnog mučilišta za Srbe, bivši logoraši, delegacije Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Srpske, brojnih udruženja položile su ruže, a u mjesnom hramu prislužene su svijeće za 24 žrtve torture. Dolazak bivših logoraša i njihovih porodica u Tarčin obezbjeđivale su jake policijske snage.
U “Silosu” je tamnovalo blizu 650 srpskih civila, a raspušten je tek na intervenciju međunarodne zajednice, na današnji dan 1996. godine, dva mjeseca poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ne bez razloga “Silos” je prozvan laboratorijom za ispitivanje ljudske izdržljivosti. Logogariši su izračunali da su ih mučili na 167 načina. Batinjanje, prinudni rad, žeđ, izgladnjivanje…
Kada je umirao na rukama sapatnika posljednje riječi Petka Krstića bile su hljeba, hljeba.
– Prvo smo umirali od batina pa od gladi. Prva žrtva od gladi bio je moj drug, Petko Krstić, koji je imao 27 godina. Јa sam razmijenjen 23. oktobra 1993, ali 1992. je bila najteža, tada je bilo najviše zatvorenika i tada su najviše tukli i prebijali – priča Vinko Lale, logoraš iz “Silosa”.
Preživjeli logoraši posebno pamte Spasovdan 1992. Kažu, tada su živi zavidjeli mrtvima. U ćelije su upadali strani plaćenici iz Rijeke. Јanko Samauković nikada neće zaboraviti pretrpljene strahote, a o tome svjedoči pokoljenjima kako se zlo ne bi ponovilo.
– Јa sam možda imao najviše sreće od svih zatvorenih. U “Silosu” sam bio mjesec i po dana, ali moj otac je bukvalno bio do zadnjeg dana. Imao je 1.370 dana provedenih u logoru. Neki nisu preživjeli, među njima su moji bliski rođaci koji su bili mlađi od mene, a ja sam tada imao 23 godine – svjedoči Samauković.
Zastrašujuća simbolika da je “Silos” zatvoren istog datuma kada i zloglasni “Aušvic”. U logoru su tamnovale i žene, čak i jedna trudnica u šestom mjesecu trudnoće. Logor je posjećivao i Alija Izetbegović i mnogi ratni bošnjački zvaničnici, ali nikada nije zatvaran u toku rata, već dva mjeseca po njegovom okončanju.
– Na žalost u “Silosu” je bilo toliko stradanje, toliko mučenja i ubijanja da 24 čovjeka nisu izdržala tu totruru. Žene su silovane, djeca od 13 godina bila su zatvorena, kao i starci od 85 godina i to samo zato što su bili Srbi – istakao je predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Anđelko Nosović.
Nebojša Vidaković, pomoćnik ministra rada i boračko-invaldiske zaštite Republike Srpske rekao je da će biti razmotrena mogućnost da mjesta koja su simbol stradanja Srba u Federacije BiH budu obilježena.
– Tu postoji politički problem obilježvanja takvih mjesta, ali pokušaćemo da nađemo načina da to učinimo – dodao je Vidaković.
MUP Republike Srpske identifikovao je 485 osoba odgovornih za ratni zločin u “Silosu”. Јedan od njih, ratni predsjednik opštine Hadžići i osnivač Silosa Mustafa Đelilović pred Sudom BiH osuđen je na 10 godina zatvora. Apsurdno je da je bio sahranjen uz najviše počasti i da je u opštini bio dan žalosti.
– Kakav odnosu su pravosudne institucije BiH imale prema mučenjima u logoru govori podatak da je osuđeno tek osam lica na sramnih 48 godina zatvora, a neki od njih su direktni učesnici zločina ili su učestvovali u formiranju i funkcionisanju logora – rekao je Viktor Nuždić, direktor Republičkog centra za istražicvanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Desetine logoraša iz “Silosa” preminulo je u prvim godinama poslije rata od posljedica fizičke i psihičke tortura, dok je jedan broj smišljeno raseljen po Americi i Australiji daleko od mjesta gdje su pretprjeli strašne muke, kako o njima ne bi svjedočili.
Hadžići
