Izjava data Tužilaštvu MKTJ 24. 2. 2011. godine.
Bosanski Musliman iz sela Svrake, sekretar mesne zajednice. Svedoči da su paravojne formacije SDS-a napale Svrake 2. 5. 1992. godine. Dva dana kasnije, pokušao je u grupi ljudi da pobegne iz sela, međutim, zaustavljen je kod Semizovca i odveden u kasarnu u tom mestu. Držan je u nekoliko zatočeničkih objekata u Vogošći, a potom je 11. 8. 1992. godine prebačen u „Planjinu kuću“.
***
„Nakon povratka iz zarobljeništva Siniša Đurđić je ponovo postao stražar u zatvoru. Za stražara je došao i Nikola Jovanović zvani Briga, jedan od tjelohranitelja Jovana Tintora. Njih dvojica su počela posebno tući i maltretirati mene i profesora Zahida Baručiju, a često su znali dovoditi i svoje prijatelje, četnike, i pred njima tući nas dvojicu. Siniša je mene zadnji put pretukao 1. i 2. oktobra, a Baručiju početkom decembra u 03:00, kada je ušao u spavaonu sa jednim četnikom. Dok je profesor ležao u besvjesnom stanju, Sinišin prijatelj je izvadio pištolj i počeo ga gurati u usta bunovnim zarobljenicima, prijeteći da će nas sve pobiti.
I mene su zatvarali u samicu u Planjinoj kući. Na frontu su imali problem s jednim tenkom koji se otklizao niz brdo. Zarobljenike su prisilili da odu do tenka i iz njega skupe preostale granate. Čuo sam da je šest ili sedam ljudi poginulo, da ih je nekoliko ranjeno i da je dvoje uspjelo pobjeći. Budući da su mi ta dvojica bila prijatelji, Srbi su mislili da sam u tome imao prste i htjeli su da me kazne za njihov bijeg.
Jedna grupa stražara iz Planjine kuće, od kojih se jedan, sjećam se, zvao Siniša Đurđić, jedno vrijeme je dolazila da tuče zarobljenike. On bi ponekad doveo neke od svojih kolega, koji obično nisu stražarili u Planjinoj kući. To su bili vojnici. Tri dana u oktobru dolazili su po tri puta dnevno da tuku samo mene i profesora Baručiju.“
***
„Stražari su počeli odvoditi ljude na prisilni rad i u živi štit. […] Dana 20. avgusta 1992. godine odveden sam s grupom ljudi na brdo Ravne. U grupi je bilo ukupno pedesetak ljudi. Dobili smo zadatak da iskrčimo ostatke šumarka koji je dan ranije izgorio tokom borbi. Čitav dan smo proveli radeći, bez hrane i vode. Mnogi zarobljenici su padali od iscrpljenosti i njih su tukli. Toga dana sam povrijedio ruku i nije mi pružena medicinska pomoć. Rana se vremenom toliko inficirala da sam, nakon što sam pobjegao, morao na operaciju.
Dana 18, 21. i 23. septembra grupe zarobljenika su vođene u živi štit. Ti zarobljenici su vezani žicom […]. Petnaest ih je poginulo, a 36 ranjeno. Neki su poginuli čak i dok su kopali rovove. Avdo Tirić i Nermin Skando su poginuli. Poginuli su i Bajro Hujić, Nusret Selimović, Ferid Terzić, Safet Kruezi, Ferid Šehić, Azem i Nail Durmić i Enver Činčara.“
***
Pobegao je 5. 12. 1992. godine i priključio se odbrambenim snagama Vlade BiH.
