Izjava data Tužilaštvu MKTJ 21. 6. 1997. godine.
Bosanski Musliman iz Gornje Bioče, radnik obezbeđenja. Napad na njegovo selo počeo je 29. 5. 1992. godine. Krio se s porodicom u šumi kada su uhapšeni i odvedeni u zgradu škole u Bioči, 1. 6. 1992. godine. Odatle su prebačeni u školu u Podlugovima, pa u „Planjinu kuću“.
***
„Vlačo nas je pitao da li neko želi ići na rad. Rekao je da ćemo imati hranu i da ćemo raditi onoliko koliko nam se naredi. Niko nije htio ići, pa je on sam izabrao mlađe ljude.“
***
„Kad su nas birali za rad, postrojili bi nas ispred zgrade i prosto odbrojali prvih četrdeset ili pedeset ili šezdeset ljudi. Tako su formirali radne odrede, u zavisnosti od toga koliko im je ljudi trebalo.“
***
„Ponekad su nas koristili kao živi štit. Nismo unaprijed znali da će nas koristiti kao živi štit.“
***
„Ja sam prvi put služio kao živi štit 19. ili 20. septembra 1992. godine, ne sjećam se tačno. Znam da je bilo tada zato što su 18. četnici prvi put napali Žuč. Tada je poginuo moj nećak Nusret Selimović. To sam saznao tako što mi je to rekao Hilmo Sehić, koji je bio u živom štitu sa njim. Pitao sam Vlaču ima li načina da ga donesemo sa bojišta. Toga jutra on me je odredio da idem u Žuč da ga potražim. […] Dragan Damjanović je došao, udario me po ramenu puškom i zatražio od mene i još jednog čovjeka da donesemo sa ratišta tijelo jednog čovjeka koji je ubijen. Dok smo nosili tijelo u njihovu komandu, Damjanović je išao iza nas i stalno nas udarao komadom drveta. Leđa su mi bila crna od modrica.
Kasnije su nas tjerali da nosimo municiju i vodu. Nakon toga, stigla je grupa njihovih vojnika. Uzeli su mene i još trojicu. Jedan od njih bio je i Ahmed Hido. Svaki od /nas/ išao je sa po jednom grupom četnika. U mom slučaju, iza mene su išla trojica vojnika. Dvojica su pucala iznad mojih ramena, a jedan mi je uperio cijev puške u leđa. […] Nisam imao prilike da ponesem tijelo svoga nećaka.“
***
„U situacijama kada sam korišćen kao živi štit, ponekad se dešavalo da bosanska strana puca na nas dok smo se napredovali. Što se tiče spiska ljudi koji su ubijeni […], ja sam čuo da su oni ubijeni od drugih ljudi, a neke sam video kako mrtvi leže na zemlji. Vidio sam leš Hasana Rizve kako leži na zemlji. Vidio sam leš jednog novinara iz Semizovca. Te leševe sam vidio prvi put kad su me upotrijebili kao živi štit.
Takođe sam vidio neke ljude koji su poginuli od šrapnela dok su kopali rovove na linijama.“
***
„Vidio sam leš Zahida Baručije. Nisam vidio kako je ubijen. Jednoga dana, kad smo se vraćali sa rada na liniji, vidjeli smo dva leša kako leže pored puta. Jedan je bio leš čovjeka po imenu Mehmed. Znam da je on bio vozač autobusa iz Podlugova. Drugi je bio leš Zahida Baručije. […] On je na sebi imao žutu košulju koja mu je bila navučena preko glave i iznad glave vezana žicom. Lice mu je bilo prekriveno, ali sam ga prepoznao po pantalonama i patikama. Struk mu je bio go, i crn od batinanja. Doneli su nam još jedan leš da nosimo, muškarca bez glave. Glava mu je bila odsječena. Dva dana kasnije, rečeno nam je da iskopamo Baručiju i da će njegovo tijelo biti razmijenjeno.“
***
„Ovoga puta, nas šestorica odabrani smo za živi štit. Kad smo stigli, naređeno nam je da pjevamo srpske pjesme. Onda je jedan pripadnik srpske policije iz Ilidže uzeo štap i udario me po glavi. Onesvijestio sam se. Kad sam se osvijestio, počeo sam da drhtim. Krvario sam. […] Kasnije je došao jedan policajac i pitao me gdje sam bio kad su Srbi klali ljude. Odgovorio sam da ne znam, a on je rekao da mu se javim kad se akcija završi i da ću morati sam sebe da zakoljem.“
***
Nedugo potom, odveden je u „Kulu“, odakle je oslobođen neutvrđenog datuma.
