Bosanski Musliman iz Donjeg Vakufa, direktor fabrike „Janj“. Uhapšen je u junu 1992. godine i odveden u SJB. Premešten je u „Vrbaspromet“, gde ga je tukao Stojan Subašić, bivši zaposleni iz „Janje“, optužujući ga za dovođenje firme do stečaja.
Oslobođen je neutvrđenog datuma, pre kraja 1992. godine.
Alija Verem
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 9. i 12. 6. 2001. godine.
Bosanski Musliman iz Donjeg Vakufa, stolar. Uhapšen je sa svojim zetom Ahmedom Šutkovićem, 15. 6. 1992. godine. Naredne tri nedelje, bio je zatočen u SJB, „Đurđinoj kući“ i Skladištu Teritorijalne odbrane, nakon čega je prebačen u prostorije „Vrbasprometa“.
***
„Kad sam stigao u skladište, vidio sam da su mnogi od zatočenika isprebijani. U skladištu Vrbasprometa čuo sam od drugih zatočenika kako ljude tuku. Čuvari u Vrbasprometu bili su rezervisti vojne policije.
***
U samom logoru nije bilo rutine niti ičega redovnog. Zaključili bi nas i to je bilo sve. Kada bi stražari ušli, morali smo da se leđima nasloniti na zid i tako sjediti, okrenuti licem prema njima. Srpski stražari bi ušli i tukli ljude ne birajući, u zavisnosti od toga kako su bili raspoloženi. Mene nijednom nisu udarali, ali druge jesu i to često. Na primjer, sjećam se kada su pretukli Dževada Hadžića […] Jedan od stražara, Stole ušao je jednog dana pijan u skladište. Bio je sa još jednim stražarom i prvo je udario Dževada u lice i razbio mu naočale. Onda ga je premlatio tvrdeći da je njegovo četvoro djece gladno zbog Dževada. U drugim prilikama zatočenike su izvodili napolje kako bi ih ispitivali u komandantovoj kancelariji. […] Većina batinanja odvijala se pred zatvorenicima u skladištu.
Sjećam se da je tu bio i jedan Hrvat iz sela Milića kod Donjeg Vakufa. Ne sjećam se kako se zvao. Bio je teško ozlijeđen i rane u stomaku su mu ucrvale. Imao je jednu otvorenu ranu, nakon što su mu stomak proboli štapom. Bio je pet dana pri svijesti. Tražio je ljekarsku pomoć. Molio nas je da od čuvara tražimo da mu se pruži ljekarska pomoć. Čuvari bi samo rekli „Jebeš ga, zar još nije umro?“ Nijednom mu nisu ponudili nikakvu ljekarsku pomoć. Od drugih sam čuo da je taj Hrvat uhvaćen sa još jednim seljakom zvanim Matan, koji je ubijen na licu mjesta, zaklan, dok su ovog Hrvata isprebijali i dovukli u skladište Vrbasprometa. Matan je ubijen jer je bio invalid i nije mogao odati. Nakon što je ovaj Hrvat umro, tijelo mu je ostalo u hodniku nekoliko dana. Poslije nekoliko dana stražari su izbarali četiri zatvorenika koji su tijelo iznijelo u jednoj deki i odnijeli u žuti kamion.“
***
Razmenjen je 26. 7. 1992. godine na planini Goleš. Otišao je je u Travnik, a zatim u Bugojno, gde se sastao sa porodicom.
