Svedočio je u predmetu Albina Terzić pred Sudom BiH 1. 12. 2011. godine.

Bosanski Srbin iz Novog Grada. Pripadnici Vojne policije HVO zatvorili su ga sa ostalim civilima u OŠ u Odžaku nakon neispoštovanog pregovora o iseljenju srpskog stanovništva iz opštine.

***

„Dragojlović Vlado je naveo da je inače spavao blizu vrata sale jer je smatrao da je bolje, dok pripadnici vojne policije ulaze, jednom dobiti udarac nego da ga u ćošku ‘zgaze’, te da je zbog takvog položaja mogao dosta toga i čuti. Prisjeća se da je jedne prilike, pretpostavlja da je to bilo u 6. mjesecu 1992. godine, umobolni Nedić Dragomir izašao iz svlačione koja se nalazila ispod koša, obučen u bijelu košulju, imao je na sebi i odijelo i cipele, a da su žene uvele jednu ženu za koju pretpostavlja da je bila iz Modriče, koja je bila obučena ‘u stilu mlade’. Imala je na sebi veo. Te prilike, u salu je s mladencima ušla ‘standardna klapa – Ante Golubović, Josip Tolić, Jurica Božić zv. Bajica, bila je i gospođa Nina. Svojevremenski mislim da je i Zdenko Mikulić, al’ nisam posve siguran. Bilo ih je dosta. Jedan, jedan veliki tim za mučenje zarobljenika’. Potom su im rekli da ustanu. Izveli su zaštićenog svjedoka AB-3, dali mu gitaru jer su znali da zna da svira, a svjedokovom rođaku su dodijelili ulogu pjevača. Također, jednom zatvoreniku su dodijelili ulogu kuma i napravili su svadbu.

Navodi da je ‘sve bilo improvizovano i bilo je previše tužno da se kaže da to nije neki veliki zločin’. Potom su mladence natjerali da razmijene zlatno prstenje, za koje pretpostavlja da je imovina zatvorenih, jer su ih ranije pretresli i oduzeli im dragocjenosti i novac. Uslijedio je ‘ritual vjenčanja: ljubljenje, čestitanje, i onda su mladenci, da li je Josip Tolić rekao ili Golubović, neko od njih – sad mladenci idu na zasluženo bračno putovanje, medeni mjesec’, i odveli su ih u prostoriju za koju je ranije naveo da je svlačionica. Za vrijeme svadbe, zatvorenici su morali da pjevaju i da plješću. Opisujući kako se osjećao tog trenutka, naveo je ‘kad boravite u takvom jednom prostoru tako dugo, onda vi niste vi. Jednostavno ja sam sebi dao zadatak da preživim, jednostavno da pojačam neku duhovnu vrijednost svoju da to sve preživim, a svako na svoj nekakav način. Bilo je jako strašno. Sad da neko ide da spava sa umobolnim muškarcom, kakva je ta žena, kako su to oni skovali, taj brak mislim, to je baš bilo interesantno da to smisle…’. Što se tiče ponašanja optužene [Albine Terzić] i vojnika te prilike, naveo je da su se ponašali slavljenički govoreći ‘Haj’mo pjesmu, jel’ svadba za tugovanje, ženi vam se prijatelj?!’. Pojašnjavajući kako se konkretne prilike ponašala optužena, naveo je da je ona u tome aktivno učestvovala kao i ostali policajci, te da nije nimalo za njima zaostajala. Precizirajući šta je to značilo, naveo je da je ona ‘bila jedna od njih, koja je tražila da se plješće, da se pjeva, da se postave neke stvari na neka mjesta, da svi moraju ustati, da neko, ne daj bože, da bi sjeo’.“

(iz prvostepene presude Suda BiH u predmetu Albina Terzić, para. 181)

***

Sa ostalim zatočenicima je prebačen u logor u Novom Gradu, a zatim u Bosanski Brod, pa u Orašje. Oslobođen je otprilike u novembru 1992. godine.