Sead Hidić, Šemsud Ahmetović, Nusret Ahmetović, Samir Bilalić, Senad Bilalić, Sabit Bilalić, Fahrudin Alajebgović i Edhem Hadžić
Bosanski Muslimani iz Zvornika.
Ivo Kojić
Bosanski Hrvat iz Zvornika.
Nakon napada srpskih snaga na grad Zvornik 8. 4. 1992. godine, sakrili su se u jedan podrum u ulici Filipa Kljajića sa oko 20 civila. Sledećeg dana, desetak vojnika ih je primoralo da izađu na ulicu. Postrojili su ih uza zid zgrade i streljali. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice u naselju Ulice u Karakaju 2008. godine. Identifikovani su i sahranjeni.
Svedokinja KDZ-023
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 28. i 29. 9. 1996. godine.
Bosanska Muslimanka iz Zvornika, kuvarica. Kada je čula granatiranje 8. 4. 1992. godine, sa mužem i dva sina je otišla u podrum zgrade u kojoj su živeli.
***
„Podrum je bio pun. Tamo je bilo dvanaest muškaraca, petnaest ili šesnaest žena i, čini mi se, troje male djeca i dvije bebe. Tu smo prenoćili i oko 10 sati sljedećeg jutra, 9. aprila, čuli smo vrlo snažmu detoanciju od koje su se teška vrata od podruma razvalila. Čim su se vrata otvorila, u prostorju je upalo desetak vojnika u maskirnim uniformama, sa vunenim kapama navulenim preko glave i prijeteći uperilo u nas duge puške koje su nosili. Maske su im imale otvore za oči i usta, a neki su nosili i crne kožne rukavice bez prstiju. Po njihovom naglasku sam zaključila da su iz Srbije.
Rekli su nam da predamo svo oružje. Pomislili smo kako je to jako glupo jer niko od nas u podrumu nije imao nikakvo oružje, čak ni džepni nožić. Naredili su svim muškarcima da izađu kako bi ih mogli pretražiti, a da žena i djeca ostanu u podrumu. Nedugo nakon toga nas ostale su tako brzo istjerali van da nismo smjeli navući ni papuče. Kad smo izašli, vidjela sam naše muškarce kako stoje leđima uza zid naše zgrade držeći ruke na glavi. Ja sam posljednja izašla iz podruma. […] Dok smo prolazili pored muškaraca, naređeno nam je da se ne okrećemo i ne gledamo ih. Ja sam pokušala da se okrenem […] kad mi je jedan vojnik prislonio pušku na leđa i naredio mi da nastavim kretanje, psujući mi majku. Išli smo prema zgradi SUP-a i, tek što smo prešli 20 metara […] čula sam više uzastopnih pucnjeva. Nakon pucnjave ponovo sam se pokušala okrenuti da vidim šta se dogovdilo, ali su nam stražari i dalje držali puške u leša i naredili nam da idemo dalje. Nije moguće da su ti hici došli iz bilo kojeg drugog pravca osim ispred naše zgrade gdje su stajali muškarci.
Muškarci koji su izvedeni iz podruma su sljedeći: […], Sead Hidić, Šemsud Ahmetović, Nusret Ahmetović, stariji muškarac po imenu Dedo, Samir Bilalić, Senad Bilalić, Sabit Bilalić, Ivo Kojić, Hrvat, Fahrudin Alajebgović, Edhem Hadžić, policajac, i još jedan mladić čijeg se imena ne sjećam.
***
Dok smo išli ulicama na mnogim prozoroima bili su psotavljeni kasetofoni iz kojih su treštale četničke pjesme.
***
Kad su kasnije tog dana stigli autobusi, potrpali su nas u njih i provezli kroz Zvornik, gdje sam vidjelajoš lešava koji su ležali u vrtovima kuća.
***
Odvedene su u Banju Koviljaču, odakle je nekoliko danas kasnije otišla u Bijeljinu kod sestre. Sedam dana kasnije, vratila se u Zvornik da se sazna šta se desilo sa njenim sinovima i mužem.
[…] na zemlji sam ugledala mužev šešir i jednu patiku moga sina. Željela sam ponijeti pepir i patiku sa sobom, ali su bili krvavi, baš kao i zemlja na kojoj su ležali, Krvi je bilo i po samom zidu, koji je bio izrešetan mecima. Na zemlji sam vidjela više čahuira i tri-četiri omče od žice.“
***
Vratila se u Bijelinu kod sestre, gde je ostala još 18 meseci.
