Bosanski Musliman iz Ripča. Ubili su ga pripadnici VRS 23. 9. 1992. za vreme prisilnog rada, berbe šljiva u mestu Duljci. Kada su maskirani vojnici došli do kuće ispred koje je Huso Šarić pravio pauzu sa grupom od desetak civila i otvorili vatru iz automatskog oružja, Huso je pokušao da pobegne, ali je tada ubijen. Njegovi posmrtni ostaci su identifikovani i predati porodici koja ih je sahranila.
Safeta Talić
Bosanska Muslimanka iz kod Bihaća. Dana 23. 9. 1992. sa grupom civila je odvedena u Duljce gde su obavljali prisilni rad i brali šljive. Tokom pauze za kafu, bila je u obližnjoj kući sa maloletnim Mirhadom Džageragićem. Tada su u voćnjak došla osmorica pripadnika VRS i otvorila rafalnu paljbu na civile koji su bili na pauzi ispred druge kuće. Zatim su ubili i ostale civile koji su i dalje radili u voćnjacima:
„[…] u jednu kuću imala sam namjeru svratiti koja je bila odmah niže puta […] reko uzeću te tablete i malom da nađem patike ili papuče bilo šta, pošto mu je papuča pukla […] ja sam izašla pred vrata s namerom da zapalim cigaretu. Kako sam izašla tako sam vidjela kako dolaze dva auta […] Oni su munjevito izišli iz auta […] neke su navlačili čarape ili već one maskirne kape sa otvorom na očima[…] trčali su prema voću to jest na tom mjestu pred Begovom kućom gdje su ovi pili kafu. (…) i govorili su „tamo, tamo, tamo, opkoli“ […] međutim oni su prošli pored nas i otrčali gore prema orahu (…) čula sam gde jedan uniformisani vojnik […] govorio je ’jebem vam majku tursku, ovo vam je zadnja kafa’ […]
[…] uspela sam vidjeti šta se dešavalo s tim osobama koje su sjedile i pile kafu, znači neke su počele bježati, između ostalog Huso Šarić to je čovjek tad je imao nekih 60 godina, on je pokušao bježat, međutim ovaj jedan vojnik je […]išao je za njim i ispucao u njega, međutim Huso se digo i ponovo je pucao u njega i dok ga nije usmrtio […] vidjela sam tako kako pucaju po ovima koji sjede, jer oni su ustvari sjedeli, nisu ni uspjeli bježat[…]
[…] tako da sam ja krenula prema šumi, međutim bila je jedna živica onako prilično duga možda nekih kilometar, protezala se gore do šume […] sa svojim djeverom sa krenula do obližnjeg kukuruza […] otprilike na sredini njive da smo mi legli, ali su oni prilično rjetki […] čuli smo da neko prilazi kukuruzima. […] vidim dvojica idu, kako sam podigla glavu vidim znači i sa suprotne strane još dvojica […] kad su prišli kukuruzima negde otprilike na nekih 10-15-tak metara […] jedan od njih je ispucao jedan rafal […] i tada sam se stvarno uplašila […] ja sam se pomokrila jednostavno od straha, tog sam momenta videla smrt i gotovo, završena priča[…]
[…] ali sam ja čula odozgo sa ceste, da neko zove da se vrate, govorio je, „vratite se“. (…) tako da su oni otišli i mi smo ostali u kukuruzima […] Znači šta sam uspela, znači, ne vidjeti iz kukuruza. Nego sam čula pucnjev, ovaj, eksplozije ne znam čega, da li su to bombe ili već šta, uglavnom eksplozije, pucnjeve, onda pucanje krovova, čuje se vatra kako gori, jaukanje dole, zovu upomoć i to je trajalo […] možda pola sata. I tada je sve utihnulo[…] “
Sa deverom je otišla prvo u Ćelije, a zatim u Nebljusa gde se je brigu o njima preuzeo UNPROFOR koji ih je odveo u Donji Lapac.
