Bosanski Musliman iz Barića, bravar. Uhapšen je u junu 1992. godine i odveden u SJB Teslić, gde je pretučen i vezan za drvo. Posle nekoliko dana je prebačen u Skladište TO, odakle je u junu ili julu 1992. godine odveden u nepoznatom pravcu. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani na području Borja. Identifikovali su ga članovi porodice. Sahranjen je u Barićima.
Vlado Petrović
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 26.3.1999. godine.
Bosanski Hrvat iz Gornje Komušine, policajac. Uhapšen je ispred svoje kuće 5.6.1992. godine i odveden u SJB Teslić.
„
***
Odveli su me u zatvor na pet dana. Držali su me zatvorenog u ćelijama smještenim u zgradi pored policijske stanice. Nekoliko puta su me tukli i napali nepoznati Srbi u civilnom odjelu, policijskim i maskirnim ili vojnim uniformama. Vidio sam i kako odvode jednog mladića, mislim da se prezivao Kopić „Rambo“, ne znam mu ime, iz muslimanskog sela Barić, i svezuju za drvo. Crvene beretke su ga pretukle. Naređenje za to je izdao komandir policije, Predrag Markočević. Kasnije sam čuo da je taj mladić izdahnuo od drugih batina.
***
“
Nakon pet dana odveden je u Skladište TO, odakle su ga jednom prilikom vratili u SJB na ispitivanje.
„
***
Jednom prilikom su me izveli i odvezli u policjsku stanicu radi ispitivanje. To je bilo u junu 1992. godine. Tomo Mihajlović „Kuka“ je prozvao mene i još dvojicu Muslimana. Udario me je po glavi i leđima svojom palicom najmanje 20 puta. Onda me je udarao kundakom od puške dok nisam pao na zemlju. 6 ili 7 Srba u maskirnim uniformama ušlo je u prostoriju i natjeralo me da se okrenem zidu i naslonim na njega raširenih ruku. Htjeli su da rukama pokazujem srpski znak od tri prsta. Onda su me laktovima i koljenima naizmjenično tukli po leđima i glavi. Onda sam dao izjavu Milanu Nediću. On je bio policajac. Sada je uzimao izjave za komandu Crvenih beretki. Komandant ili vođa Crvenih beretki, Miroslav Pijunović, postavljao je pitanja i udarao me. Marinko Đukić je prijetio da će me ubiti. Pitali su me za bombe.
***
“
Vraćen je u Skladište TO, odakle je oslobođen sredinom avgusta 1992. godine. Narednih nekoliko meseci je bio prinuđen da obavlja prisilni rad u školi „Mladost“. Nakon napada na njega i njegovu suprugu 14.9.1992. godine, odlučili su da pobegnu iz Teslića. Uz pomoć prijatelja srpske nacionalnosti otišli su u Hrvatsku, a zatim u Nemačku u martu 1993. godine.
