Srbin, pripanik Vojske RSK.
Zarobljen je 10.9.1993. godine u blizini Malog Kraja sa još šestoricom pripadnika Vojske RSK-a. Premlaćivan je u više navrata. Ubijen je u danima između 10. i 17.9.1993. godine.
Na telu Stanka Despića, koje je predato u Korenici pet ili šest dana nakon 17.9.1993. godine, bile su uočljive brojne povrede: „krvni podljevi s oguljotinama kože vlasišta, čela obostrano na više mjesta, lijeve i desne bočne strane prsnog koša i oba slabinska predjela; ubodna rana lijeve strane prsnog koša s prodorom kroz prsnu i trbušnu šupljinu i plitkom ozljedom slezene; prijelomi 2. do 6. lijevog rebra u srednjoj pazušnoj crti, nastali djelovanjem tupotvrdog sredstva; krvni podljevi obje bubrežne lože uz nagnječenje i djelomično razorenje lijevog bubrega. Smrt je najvjerojatnije nasilna, a uzrok smrti najvjerojatnije je iskrvarenje zbog razorenja lijevog bubrega“.
(Iz presude „Ademi i Norac, str. 270)
Žarko Vojvodić
Svedočio je pred Županijskim sudom u Zagrebu u predmetu „Ademi i Norac“, 7.2.2008. godine.
Srbin iz Donjeg Lapca, bravar. Tokom 1993. godine bio je pripadnik vojske RSK. Na dan vojne operacije HV-a Medački džep 9.9.1993. godine bio je na položaj u Malom Kraju. Zarobljen 10.9.1993. godine zajedno sa Danetom Tišmom, Stevom Uzelcem, Vlarimirom Divjakom, Stankom Despićem, Željkom Popovićem, Đrom Mrđom.
„[…] Naredili su nam da oružje bacimo i da se odmeknemo i naredili su nam da legnemo. […] bacili smo oružje, odmakli se 10-tak metara i legli. Dok smo ležali ja sam primjetio da prema nama leti ručna bomba […] nakon toga su doletjele dvjie ili tri bombe. […] nismo bili ozlijeđeni jedino Stanko Despić i ja, ostali su bili pogođeni od krhotina bombi, ali su bili živi. U tom času je sišla hrvatska vojska do nas. […] počeli su nas tući. Na mene je jedan skočio na leđa jer sam ležao kao što su naredili, udario me puškom po glavi, svuda po tijelu sam dobivao udarce. Udarali su me čizmama u lice i glavu. Na sedam do deset metara od mene ležao je Stanko Despić, a ja sam vidio dva ili tri hrvatska vojnika kako Despića udaraju nogama i oružjem. […] To maltretiranje i tučenje tamo, trajalo je više od pola sata, a onda su nas svezali žicom i prebacili u Divoselo. […] U Divoselu su nas zatvorili u jednu prostoriju za koju mislim da je bila sušara za meso i tamo su ulazili hrvatski vojnici i udarali nas svim i svačim. Despić je davao znakove života, a kad su nas transportirali kamionom, onda su ga nosili Mrđa i Popović jer Despić nije mogao hodati sam. […] Tamo smo u Divoselu bili možda sat ili sat i pol. Mene je jedan vojnik udario nogom u glavu. Despić je ležao nepomično, disao je, ali to je sve Sto sam mogao primijetiti jer su nam vojnici naredili da se ne smiiemo okretati i ako bi se okrenuli, oni bi nas udarili.
Nakon toga su nas kamionom prebacili u Gospić, a tukli su nas i kod ulaska u kamion. Bili smo mučki prebijani. Kad smo izlazili iz kamiona, također su nas tukli i dobili smo batine. Nakon što su nas iskrcali, ja sam na koljenima vukao Despića po zemlji gdje je bilo stakla, a onda smo uvedeni u jednu prostoriju za koju mislim da je bila kuglana i tamo su nas zavezali za nekakve željezne cijevi. Dok smo bili u toj kuglani, ulazili su vojnici pa čak i civili koji su nas tukli. Od tih batina ja sam pao u nesvijest, a kad sam dolazio svijesti, vidio sam da me jedan hrvatski vojnik polijeva vodom. Poslije smo opet svi bili tučeni i nekakvim palicama, a onda je jedan vojnik i jedan policajac su došli i istjerali su sve ostale van i rekli im da nas ne smiju udarati. Nakon toga je došao doktor, koji se tamo zadržao maksimalno 10 minuta. Despić je ležao na betonu i nas su prebacili u Otočac, a Despić je tamo ostao. To je bilo zadnji puta da sam vidio Stanka Despića. […] Nas ostale su prebacili u Otočac, mislim u kasarnu […] U Otočcu smo prespavali noć, ujutro smo bili ispitivani, između 9 i 11 sati, a onda smo kamionom prebačeni u kasarnu u Rijeku. […] U kasarni u Rijeci bio je opšti haos, sva vojska je na nas nagrnula, udarali su nas nekakvim palicama, puškama, tukli nogama, vikali da nam jebu majku četničku. Izvukli su nas jednog po jednog i tukli. Sjećam se da su trojica vojnika u uniformama me skinuli do gola, udarali me, ja sam pao u nesvijest, a nakon toga su me polijevali vodom. Glava mi je bila sva natečena. Sjećam se da je došao i Međunarodni crveni križ, mislim da se ta žena zvala Klaudija Ritz i pitala me kako mi je glava. Sjećam se da su nas odveli u jednoj kupatilo, skinuli do gola i onda nas prali hladnom vodom, mlaz je bio jak, tako da smo mi padali na pod. Jedan dan su nas i ispitivali i kod tog ispitivanja ja se sjećam da je taj koji nas je ispitivao rekao neka odvedu mene, Mrđu i Divjaka i da nas ubiju. U taj dan je ušao jedan hrvatski vojnik i rekao je: ,,Evo crvenih”‘ Kasnije sam shvatio da je na to mislio na Međunarodni crveni križ […] sveukupno sam u toj kasarni bio tri ili četiri dana, a onda sam prebačen u zatvor u Rijeku […] Od onih batina i maltretiranja, udaraca, ja sam imao slomljen nos, imao sam po sebi posjekotine, krv mi je išla iz nosa, a bio sam krvav i tamo gdje sam udaran, a krv mi je išla i iz ušiju, stolica mi je bila krvava, a i mokraća je bila krvava i bio sam odveden u bolnicu. […]”
Nakon 25 ili 26 dana je prebačen u Karlovac gde je bio u zatvoru sve do 19.12.1993. godine kada je razmenjen kao ratni zarobljenik kod Otočca u mestu Markovac. Od premlaćivanja su mu oštećeni bubrezi, slomljena rebra, a ima posledice i zbog toga što je udaran po genitalijama. Posle rata se preselio u Beograd.
