Jahija i Omer Omerović
Bosanski Muslimani iz Klise, otac i sin. Dana 1. 6. 1992. godine, pripadnici srpske TO su ih razdvojili sa ostalim muškarcima u Bijelom Potoku i
Škola u Roćeviću nalazi se blizu obale Drine u opštini Zvornik. Bila je pod kontrolom 2. bataljona Zvorničke brigade VRS, koji ju je koristio kao zatočenički objekat za bosanske Muslimane iz Srebrenice. Dana 14.7.1995. godine, u školu su autobusima dovedeni zatočenici sa raznih područja i iz zatočeničkih objekata u opštini Bratunac. Oni su držani u fiskulturnoj sali škole, pod nadzorom pripadnika 2. bataljona, i Vojne policije.
Zatočenici su bili iscrpljeni i nisu dobijali dovoljno vode i hrane. Tučeni su, a najmanje 10 ih je ubijeno.
Tokom noći 15. na 16.7, Srećko Aćimović, komandant 2. bataljona Zvorničke brigade, telefonom je primio šifrovani telegram iz Komande, sa naređenjem da se jedan vod vojnika uputi u školu u Roćeviću, kako bi pogubili zatočene muškarce.
Svedok Svedok KDZ-496, tada petnaestogodišnjak, sreo je pripadnika 2. bataljona nedaleko od svoje kuće. Rekao je Svedoku da krene s njim u školu u Roćeviću.
Bosanski Srbin iz sela u blizini Kozluka. U julu 1995. godine, imao je 15 godina.
„
***
Oko ponoći 15. jula 1995. godine, svjedok KDZ496, koji je u to vrijeme imao 15 godina i bio u civilnom odijelu, krenuo je prema asfaltnom putu nedaleko svoje kuće u opštini Zvornik, gdje je naišao na jednog pripadnika 2. bataljona koji mu je rekao da krene s njim u autu u Ročević, gdje su bili zatočeni muškarci, bosanski Muslimani. Svjedok KDZ496 je u školu u Ročeviću stigao između 12:00 i 13:00 sati, jedan vojnik koji je čuvao zatočenike odveo ga je [Vujadinu] Popoviću i [Srećku] Aćimoviću i on im se predstavio kao dobrovoljac za vršenje pogubljenja.
***
Kad se prva grupa zatočenika ukrcala u kamion, [Veljko] Ivanović i [Dragan] Jović su krenuli u pravcu mjesta pogubljenja, koje se nalazilo kod sela Kozluk, odmah pored Drine, na manje od četiri kilometra udaljenosti od škole u Ročeviću. Svjedok KDZ496 i još tri-četiri pripadnika VP-a, svi naoružani, takođe su bili u stražnjem dijelu kamiona. Kamioni su vozili šest kilometara od škole do Kozluka i još tri kilometra do mjesta pogubljenja po izuzetno loše održavanom putu.
Vožnja od Ročevića do Kozluka trajala je oko 20 minuta.
***
„
(Prvostepena presuda Radovanu Karadžiću, Tom 4, str. 2255-7)
Kamioni su zaustavljeni pored jedne velike rupe oko koje je stajalo između 40 i 50 vojnika i vojnih policajaca naoružanih automatskim oružjem. Zatočenici su „iskrcani“ direktno u rupu, a na njih je potom otvorena vatra. Svedoku je neko u jednom trenutku dao pušku i on je počeo da puca.
Naređeno mu je da iskrca zatočenike iz jednog kamiona, jer su odbili sami da izađu. Kada se popeo na kamion, zatočenici su ga bacili na zemlju. Pao je pored rupe i video je da je „sav krvav“. Ubrzo posle toga se u šoku vratio u svoje selo.
U prepodnevnim časovima sledećeg dana, grupe zatočenika su u više navrata kamionima odvožene do šljunkare u Kozluku. Tamo su iskrcavani u blizini iskopane jame i ubijani iz automatskog oružja. Do kraja dana, ubijeni su svi zatočenici dovezeni iz škole u Roćeviću, ukupno oko 818 muškaraca. Neki od ranjenih pali su u Drinu i držali su se za rastinje dok je na njih pucano. Ranjenike koji su pokušavali da pobegnu hvatali su i tukli. Među zatočenicima je bio i jedan dečak od 12–14 godina, koji je molio da ga ne ubiju. Isprva nijedan od vojnika nije hteo da puca, ali ga je na kraju jedan ipak ubio.
Za ta dva dana, ubijeno je najmanje 815 zatočenika.
Tela zatočenika su pokopana na tom mestu. Tokom septembra 1995. godine, u sklopu operacije ponovnog pokopavanja kako bi se prikrilo ubijanje vezano za Srebrenicu, ova tela su iskopana, prevezena i ponovno pokopana u neke od sekundarnih grobnica na lokalitetu „Čančarski put”.
Tokom juna 1999. godine, iz primarne grobnice grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci 341 osobe. Pet sekundarnih grobnica uz Čančarski put dovedeno je u vezu sa primarnom grobnicom u Kozluku. U sekundarnim grobnicama su pronađene na hiljade razbijenih staklenih boca i etiketa iz obližnje fabrike „Vitinka“ u Kozluku, čime je, uz DNK analizu, analizu tla i pronalazak velikog broja poveza za oči i ruke zatočenika, potvrđen identitet žrtava. Sve žrtve pronađene u primarnim i sekundarnim grobnicama imale su na sebi civilnu odeću. Dve žrtve imale su između 8 i 12 godina, a 47 između 13 i 24 godina. Jedna žrtva je pronađena kako još uvek stišće deo grmlja.
Bosanski Muslimani iz Klise, otac i sin. Dana 1. 6. 1992. godine, pripadnici srpske TO su ih razdvojili sa ostalim muškarcima u Bijelom Potoku i
Bosanski Musliman iz Đulića, vozač u „Drinatransu“, kolega Dragana Mašanovića. Dana 1. 6. 1992. godine, pripadnici srpske TO su ga razdvojili sa braćom Redžipom i
Dana 31. 5. 1992. godine, predstavnici vlasti postigli su dogovor o dobrovoljnom iseljenju meštana sela Klisa, Đulići, Grbavci, Kučić Kula, Grebe, Šetići, Čelišmani, Radave, Sjenokosa
Nakon preuzimanja vlasti u opštini Zvornik početkom aprila 1992. godine, srpske snage su počele sa privođenjem i hapšenjem bosanskih Muslimana. Oni su zatvarani u oko
Bosanski Muslimani iz Šestića. Dana 1. 6. 1992. godine, pripadnici srpske TO su ih razdvojili sa ostalim muškarcima u Bijelom Potoku i potom zatvorili u
Ekonomista, pripadnik Interventnog voda Stanice Javne bezbjednosti Ugljevik. Svedočio je u predmetu Maksimović Goran i drugi pred sudom BiH 6. 6. 2016. godine. Svedoči da
This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.
© Glas Žrtava