Menu
Bosanski Musliman iz Srebrenice, novinar na Radio Srebrenica. Poslednji izveštaj bio mu je 10.7.1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni do kraja 2020. godine i vodi se kao nestala osoba.
Poslednji izveštaj Nina Ćatića:
Bosanski Muslimani. Ubijeni su neutvrđenog datuma sredinom jula 1995. godine.
Mehmedalija, Safet i Mehmed Husić su bili iz Brezovice. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani i identifikovani DNK analizom. Mehmedalija i Safet su sahranjeni 7.11.2009. godine, a Mehmed istog datuma naredne godine, u Potočarima.
Kiram Mehić i Hamed Kabilović bili su iz Poloznika. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani i identifikovani. Kabilović je sahranjen 2009. godine, a Mehić 2016. godine u Potočarima.
Izjava data Tužilaštvu MKTJ 9.6.1999. godine.
Bosanski Musliman iz Brezovice gde je živeo do 1993. godine, kada je sa porodicom pobegao u Srebrenicu. Imao je 19 godina kada je 11.5. sa ocem Sejdinom i bratom Enverom krenuo ka Tuzli, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
„
***
Prvi put smo upali u zasjedu 12.jula, oko podne, pokušavajući preći jedno polje i zaći u šumu. Neko je sa desne strane otvorio paljbu na nas iz puškomitraljeza, tako da sam sa još 50-60 ljudi morao ostati dva sata na polju tražeći zaklon. Nisam znao imena ljudi koji su tada bili sa mnom. Neprijatelji su držali pozicije na brdu tako da nisam mogao vidjeti nikog od njih, a nisam video ni da iko uzvrća paljbu. Video sam da su u toj zajedi četiri čovjeka ubijena granatom. Znam da je među njima bio jedan novinar Niko Čatić, koji je prije pada Srebrenice radio na Radio Srebrenici. […] Dok sam bježao, video sam oko desetoro mrtvih i oko dvadesetoro ranjenih koji su molili za pomoć. Među ubijenima i ranjenima bilo je i vojnika naoružanih puškama i civila, ali ne znam koliko je kojih bilo.
***
Spustio sam se do potoka i onesvjestio se. Kada sam došao k sebi, dva ili tri čovjeka su mi pomogla. Osjećao sam se zbunjeno. Dana 13.jula, u oko 3:30 ujutru, bio sam malo smušen, izgledalo mi je kao da sanjam. Međutim, brzo sam shvatio da je to bila stvarnost. Ustao sam i video tri čovjeka kako nam se približavaju. Savjetovali su nam da se predamo Srbima.
***
[…] ugledao sam mog brata Envera kako silazi niz brdo, noseći plastičnu bocu. Stvarno sam se iznenadio što ga vidim. Pitao sam za oca. Rekao mi je da nam je otac ranjen i da je on krenuo po vodu za oca. […]Otac nam je rekao da je dobro, ali nije izgledao dobro. Bio je ranjen u trbuh, jer je bio u blizini mjesta gdje došlo do eksplozije. Naokolo je bilo mnogo ljudi, neki su bili teško ranjeni. […] Posudio sam od jednog čovjeka bocu i krenuo prema potoku koji je bio udaljen 200 metara. Pridružila su mi se još dva mladića. Dok smo prilazili potoku, pojavila su se dva Srbina u panciranim jaknama i približili se jednom od njih. Dvoje nas se uspjelo sakriti iza stabla, ali trećeg su zarobili. Dok smo bježali od tamo, čuo sam kako plače. Takođe sam video i jednog čovjeka na stablu koji je pokušavao počiniti samoubistvo. […] Čovjek je zabadao nož sebi u grlo vičući da smo mi četnici. Konačno je sišao, oduzeli smo mu nož, smirili ga i doveli natrag u grupu. Umro je otprilike pola sata kasnije. Čuo sam da se zvao Mirsad.
Kasnije nam je prišao jedan čovjek iz Srebrenice, Ramiz, koga su zvali „mesar“ jer je imao mesarnicu, i rekao ljudima da polože oružje. Mora da je bio lud jer je malo kasnije bacio ručnu granatu među ljude i ubio bar tri-četiri čovjeka. Mene je šrapnel te granate radio u nadlakticu.
U oko 14:00, krenuli smo u koloni prema Kravici. Prije nego što smo krenuli, susreo sam tri čovjeka iz mog sela, Safeta Husića, Mehmeda Husića i Habiba, prezime nepoznato. Pomogli su nam nositi našeg oca. Uskoro smo shvatili da se moj brat Enver odvojio od nas. Neki ljudi, bilo ih oko desetak, koji se nisu htjeli predati, izvršili su samoubistvo. Vidio sam ih kako liježu, stavljaju granatu pod trbuh i sami se dižu u vazduh.
[…] Safeta Husića su izdvojili iz kolone i rekli mu da uđe u kuću, a nama su rekli da pređemo asfaltnu cestu i pridružimo se velikoj grupi na livadi. Nikada više nisam video Safeta niti čuo za njega. Također znam imena ljudi koji su se sa mnom predali: Mehmedalija Husić […] Mensur Alić […] Kiram Mehić […] i Hamed Kabilović […] Nikada više nisam video te osobe niti čuo za njih.
***
“
Pošto je izgledao mlađe, Husić je odveden sa dečacima Tišće, odakle je peške prešao na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
Između 1.000 i 2.000 muškaraca dovedeno je na livadu u Sandićima, veliku čistinu okruženu šumom u blizini puta Bratunac- Konjević Polje. Nekima je naređeno da podignu ruke na potiljak, spuste svoje stvari na gomilu i predaju novac.
Zatočenici nisu dobili hranu ni lekarsku negu. Neki pripadnici snaga bosanskih Srba vređali su ih i od njih tražili novac. Ženama, mladim devojkama i nekolicini dečaka mlađim od 15 godina, dozvoljeno je da napuste livadu u Sandićima i ukrcaju se na autobuse koji su išli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. U zatočenike je bio uperen mitraljez na crnom tenku postavljenom blizu livade. U blizini su bila i dva-tri oklopna transportera. Neki zatočenici su ubijeni.
Pripadnik udruženih snaga MUP-a RSK, Srbije i Republike bosanskih Srba 1995. godine i 1. čete Centra za obuku Jahorina. Otprilike 13.7.1995. godine, kasno popodne, četa iz Centra za obuku Jahorina dobila je naređenje od neidentifikovanog oficira MUP-a da rastereti policijske snage raspoređene kod puta između Konjević Polja i Kravice. Imali su zadatak da okupe naoružane pripadnike Armije BiH koji su se predali i da ih proslede vođi voda. Svedoči da je jedan Musliman bacio granatu na člana čete dok se predavao. U njega je pucano u samoodbrani. Bosanskim Muslimanima, koji su se predali, rečeno je da će biti odvedeni autobusima u Tuzlu na razmenu.
„
***
U ranim večernjim satima 13. jula 1995. godine, odvedena je većina zatočenih bosanskih Muslimana, koji su ranije držani na livadi u Sandićima, ali je ostalo 10 do 15 muškaraca. Nekoliko pripadnika Jahorinskih regruta pitalo je zamjenika komandira 1. čete 4. voda koji se zvao Aleksa kada će doći sljedeći autobus da pokupi zatočenike. Aleksa je regrutima odgovorio da neće više biti autobusa i da ih se moraju “riješti, da ih mora[ju] poubijati”. Svjedok KDZ-084 i dvojica njegovih kolega odbili su da izvrše naređenje. Međutim, ostala dvojica su pristala da strijeljaju bosanske Muslimane, uz pomoć još nekoliko regruta koji su se kasnije dobrovoljno javili i odveli zatočenike. Aleksa i regruti koji su se dobrovoljno javili da strijeljaju zatočenike vratili su se potom na cestu kod livade u Sandićima, gdje je ostao svjedok KDZ084. Svjedok KDZ-084 nije prisustvovao strijeljanju, ali je čuo hice. Međutim, svjedok KDZ-084 je razgovarao s jednim od kolega koji se dobrovoljno javio da ubije zatočenike i on mu je rekao da je nekoliko njih ubijeno hicem u glavu dok su se penjali prema livadi, a da su ostali pogubljeni rafalnom vatrom.
***
„
Nakon tri do pet dana, premešten je u drugu brigadu koja je bila stacionirana na Manjači.
(Prvostepena presuda Radovanu Karadžiću, Tom 4, str. 2199-2200)
This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.
© Glas Žrtava