Menu
Fabrika u Potočarima
Dana 11. i 12.7.1995. godine održana su tri u hotelu „Fontana“, između predstavnika VRS, UNPROFOR-a i bosanskih Muslimana iz Potočara, među kojima je bila i Ćamila Omanović. Svrha ovih sastanaka bila je da se razgovara o sudbini muslimanskog stanovništva, koje je tada već bilo okupljeno u bazi UN-a u Potočarima i oko nje. Sastanke sa predstavnicima bosanskih Muslimana vodio je Ratko Mladić.
Baza holandskog bataljona u Potočarima
Bosanski Muslimani iz Bostahovine. Meho Mehmedović bio je zemljoradnik i muž Hane Mehmedović. Ahmo Mehmedović je bio brat njenog muža, a Šefik Mujić i Ahmo Fejzić njihove komšije. Ubijeni su oko 13.7.1995. godine, na neutvrđenoj lokaciji. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identifikovani DNK analizom. Ahmo Fejzić i Meho i Ahmo Mehmedović sahranjeni su 11.7.2011. godine, a Ševko Mujić godinu dana kasnije, u Potočarima.
Bosanska Muslimanka iz Bostahovine, domaćica.
Po padu Srebrenice, 11.7.1995. godine, pobegla je u bazu UN-a u Potočarima sa svoje četvoro dece. Njen muž Meho, koji je kopao rovove za Armiju BiH, i njegov brat Ahmo su sa kolonom muškaraca krenuli kroz šumu, ka teritoriji pod kontrolom Armije BiH.
Izjava data Kantonalnom sudu u Tuzli, 17.6.2000. godine
„
***
U Potočare smo stigli 11. jula dosta kasno, bilo je puno naroda, bilo je najviše žena i djece, ali je bilo i muškaraca svih starosnih dobi. Ujutru 12. jula čuju se glasovi četnika sa okolnih brda a među narodom nastala je panika jer smo znali da će vrlo brzo doći među narod. I zaista došli su, pomješali su se sa vojnicima UNPROFOR-a i odmah počeli da odvode muškarce, odvodili su ih preko jednog žitnog polja na kraju koga se nalazio jedan potok i otud se oni nisu vraćali. Čula sam kako neke žene pričaju da ih tamo ubijaju. Tu smo nočili još jednu noć, ja sam se plašila za kčer Hajriju, pokrila sam se jednom dekom jer sam čula da odvode mlade žene i da ih siluju. Sledećeg jutra mi smo se u gomili naroda pomjerili malo naprijed u blizinu autobusa koji su počeli da pristižu. Moja kći Hajrija je drugi dan tj. u četvrtak oko podne otišla da donese vode i kada se vratila rekla mi je da je vidjela svog oca tj. moga muža Mehu i njegovog brata Ahmu, i da je vidjela još muškaraca koji su bili u grupi. Poslije toga sam se uspjela približiti toj grupu muškaraca gdje je bio i moj muž Meho, pitala sam ga otkud on tu on mi je rekao da su se izgubili od grupe s kojom su trebali ići kroz šumu i da su se vratili u Potočare. Poslije nas odatle tjeraju prema auobusima i kamionima koji su došli da vrše transport. Čula sam da se tu nalaze Mladić i Krstić, a poslije sam se uvjerila u to da je to istina jer sam ih vidjela i na televiiji. Kada smo se kretali prema autobusu sa mnom je išao i moj muž Meho, njegov brat Ahmo, komšije Šefko Mujić i Ahmo Fejzić i tada su njih sve muškarce odvojili od nas žena, te su njih uputili prema autobusu koji se nalazio nedaleko od nas, a nas prema kamionu. Sječam se da je tada moj muž na sebi imao ruksak i bijeli džemper oko brata. Vidjela sam da je sam da je ušao u autobus i autobus je bio pun muškaraca.
***
“
Oni su odvezeni u pravcu Bratunca. Tada ih je videla poslednji put.
Nju su sa decom odveli do mesta Tišća, odakle su peške prešli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH blizu Kladnja.
Bosanski Muslimani iz Potočara, zemljoradnici. Meša Efendić i Kasim i Senahid Hafizović su oko 11.7.1995. godine otišli u bazu UN-a u Potočarima. Dva dana kasnije su odvojeni sa ostalim muškarcima i odvedeni u nepoznatom pravcu. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identifikovani DNK analizom. Kasim Hafizović sahranjen je 11.7.2002. godine, Meša Efendić istog datuma 2007. godine, a Senahid Hafizović 2011. godine, u Potočarima.
Bosanski Muslimani iz Potočara, braća. Otprilike 11.7.1995. godine krenuli su sa kolonom muškaraca kroz šumu do Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Uhvaćeni su neutvrđenog datuma. Posmrtni ostaci Asima Efendića ekshumirni su i identifikovani DNK analizom. Sahranjen je 11.7.2015. godine u Potočarima. Posmrtni ostaci Mehe Efendića nisu pronađeni do kraja 2020. godine.
Bosanska Muslimanka iz Gornjih Potočara, domaćica.
Izjava data Kantonalnom sudu u Sarajevu 21.6.2000. godine.
„[…] živjeli smo u Potočarima i kada su Srbi napali, moj muž i ja smo otišli u Potočare do baze UNPROFOR-a, a moja dva sina, Meho i Asim, su odlučili da idu kroz šumu sa ostalim muškarcima da pokušaju da dođu na sigurno. […] Tamo smo proveli drugi dan i jednu noć smo proveli u bazi. Iz Potočara smo krenuli treći dan i ja sam bila među onima koji su otišli posljednji.
Postrojili smo se pored žute trake na cesti i sa jedne strane su bili autobusi, a sa druge kamioni. Tamo je bilo puno ljudi. […] Tamo je bila jedna moja komšinica koja se popela na kamion sa dvojicom sinova, koji su bili jako mladi i Srbi su ih odvojili od njihove majke. Uzeli su dvojicu dječaka. Bili su to blizanci od 12 godina.
Kad su odveli dječake tada su takođe odvojili i mog muža od mene. Tamo je bili puno komšija i to su isto i njima uradili. Kada su mog muža odvojili od mene, on je bio četiri godine mlađi od mene. […] On je bio sposoban i zdrav čovjek.
Kada je Mladić došao, žene i djeca su bili odvojeni od muškaraca. Muškarci su odvedeni do autobusa, a žene do kamiona. Mladić nije puštao ni dječake od 12 godina da idu sa svojim majkama. Kada su odveli mog muža, autobusi sa muškarcima su otišli prije nas, ali kada smo mi krenuli iz Potočara opet smo vidjeli autobuse parkirane pored livade. Ova livada je bila blizu sela Glogova i zvala se Avdagića njiva. Vidjela sam parkirane autobuse i da puno naših muškaraca sjedi na toj njivi, a oko njih stražari. To je bila jako velika njiva i na njoj je bilo puno muškaraca. Vidjela sam srpske vojnike kako stoje okolo i stražare oko tih muškaraca.
***
Nisam vidjela svog muža od kako su ga odvojili od mene u Potočarima i nisam vidjela svoje sinove Mehu i Asima od kako su otišli kroz šumu prema sigurnoj teritoriji. Ne znam šta im se desilo, vode se kao nestali i to je sve. Nikada nisam ništa čula o njima.
Moje komšije koje žive u Tuzli su mi rekle da su vidjele film na televiziji u kojem su prepoznale mog muža i moje rođake Kasima i Senaida Hafizovića. […] Dok sam se penjala na kamion vidjela sam ljude kako snimaju u Potočarima.
***
“
Nura Efendić je sa ženama i mlađom decom odvezena do okoline Kladnja, odakle su hodali do granice teritorije pod kontrolom Armije BiH.
Dana 12.7.1995. godine, žene, deca i starije osobe iz baze u Potočarima ukrcane su na desetine autobusa i kamiona. Tokom naredna dva dana, prevoženi su na teritoriju pod kontrolom Armije BiH blizu Kladnja. Većina autobusa i kamiona se zaustavljala u blizini Tišće. Odatle su žene, deca i stari peške nastavljali prema Kladnju. Kod Tišće je Svedok D izdvojen i odveden u obližnju školu sa još 22 muškarca koji su potom streljani. Svedok D je jedini preživeli.
Muškarci starosti 15 do 65 godina su u Potočarima odvajani od svojih porodica i odvođeni u obližnje kuće, pre svega „Belu kuću“ koja se nalazila oko 150 metara ispred glavnog ulaza u bazu.
Muževi Nure Efendić i Hane Mehmedović su na ovaj način odvojeni od svojih porodica. Dana 13.7.1995. godine, u „Beloj kući“ je bilo 300-400 muškaraca, dok je deo držan ispred „Bele kuće“. Zatočenim muškarcima nije bila obezbeđena hrana, voda ili pristup sanitarnim objektima, vređani su i tučeni. Pri ulasku, primorani su da ostave lične stvari, uključujući lične karte i pasoše, koje su kasnije spaljene. Svedok F je video najmanje deset tela muškaraca ubijenih kod obližnjeg potoka.
Većina ljudi koji su odvojeni u Potočarima 12. i 13.7.1995. godine više nije viđena živa.
This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.
© Glas Žrtava
